O zamkama traffickinga i modernom ropstvu te kome se obratiti za pomoć, piše Rujana Jeger.
Godine 2002. Republika Hrvatska ratificirala je Konvenciju UN-a protiv transnacionalnog organizovanog kriminaliteta s pripadajućim Protokolom za sprečavanje, suzbijanje i kažnjavanje trgovanja ljudima, posebno ženama i djecom te Protokol protiv krijumčarenja migranata kopnom, morem i zrakom.
Uprkos tome, u posljednjih dvadeset godina identifikovano je više od 400 žrtava trgovine ljudima – naravno, uglavnom žena i djevojčica u svrhu seksualnog iskorištavanja.
Osim ako ne živite na nekom pravednijem planetu, vjerojatno ste uočili da Hrvatski helsinški odbor, različiti mediji, ali i društvene mreže u posljednje vrijeme upozoravaju žene i djecu izbjeglice iz rata u Ukrajini na to da ih masovno vrebaju trgovci ljudima koji se mogu lažno predstavljati kao volonteri.
Mnogi od njih ne izgledaju kao kriminalci ili makroi nego je možda riječ o ženama ili parovima koji očajne, umorne, gladne i traumatizirane mlade žene – među kojima je će s vremenom, sudeći po posljednjim vijestima, biti sve više i silovanih – pokušavaju namamiti obećanjima o sigurnom stanovanju i zajamčenom poslu.
Možete li uopće zamisliti da izgubite sve što imate, jedva izvučete živu glavu, možda jedini od cijele svoje obitelji, konačno se dokopate neke sigurnosti, gladni, izmrcvareni, neispavani, izmoždeni – možda nekim čudom i neozlijeđeni – da bi netko na tako okrutan način iskoristio vaše povjerenje i pretvorio vas u modernu robinju?
Što moram tim zlikovcima biti u glavi? Evo što: zarada.
Globalni godišnji profit od trgovine ljudskim bićima, uglavnom ženama, prema podacima ILO – a ( Inernational Labour Organization) iznosi oko 300 milijardi eura.
I kad pomislite da ne može gore, satre vas spoznaja: da nije potražnje, ne bi bilo ni ponude.
Okad postoji pismo, postoje zapisi o robovima – što ne znači da prije toga robovlasništvo nije postojalo.
Trgovci ljudima iskorištavaju ranjivost čovjeka pa najčešće imaju na meti one koji se nadaju boljem životu, nemaju prilike za zaposlenje, imaju nestabilan život ili povijest seksualnog ili fizičkog zlostavljanja u obitelji.
U početku obično obećavaju dobro plaćene poslove, ljubavnu vezu i / ili nove i uzbudljive životne prilike, a zatim koriste fizičko i psihičko nasilje. Trgovci ljudima iskorištavaju ranjivost čovjeka pa najčešće imaju na meti one koji se nadaju boljem životu, nemaju prilike za zaposlenje, imaju nestabilan život ili povijest seksualnog ili fizičkog zlostavljanja u obitelji.
Trgovci ljudima mogu biti individualci ( muškarci, ali nažalost, i žene), pa čak i cijele kriminalne mreže, a najčešće se koriste internetom kako bi promatrali / namamili naivne mlade djevojke nudeći ljubav, financijsku sigurnost i/ili dobro plaćene poslove u inozemstvu, od modelinga do čuvanja djece i rada u hotelima u prestižnim odmaralištima na atraktivnim destinacijama.
U kriminalnom slučaju o kojem govori književna triologija Drage Helda, prema kojoj je snimljena serija Dalibora Matinića „ Šutnja“, djevojkama su obećavali posao fotomodela u Parizu, među ostalim.
Hrvatska je uglavnom bila tranzitna zemlja, ali posljednjih je godina uočeno da postajemo i krajnje odredište trgovine ljudima ili – bolje rečeno – modernim robljem. Inače, Njemačka ima titulu glavnog centra za seksualnu ekspolataciju mladih žena iz istočne Europe, pogotovo od tzv. Baršunaste revolucije i raspada Sovjetskog Saveza kada su mnoge mlade žene iz siromašnih područja krenule u bijeli svijet trbuhom za kruhom i pale na raznorazna obećanja o zapošljavanju, od čuvanja djece do poslova u modnoj industriji.
Baršunasta revolucija asocira na crveni baršun često korišten za dekoraciju mnogih javnih kuća, od čega se posebno diže želudac, zar ne?
Samo 1997. je 175 000 mladih djevojaka iz zemalja bivšeg SSSR-a prokrijumčareno preko Istočne Evrope ( Najvjerovatnije tzv. Balkanskom rutom, dakle ispred naših nosova) i PRODANO, doslovno prodano u Zapadnu Europu i Ameriku.
Ujedinjeni narodi upozoravaju da tu sudbinu doživi oko četiri milijuna osoba godišnje – većinom mladih žena i djevojčica. No to nije spriječilo UN – ove mirotvorne trupe u nekim zemljama ( Liberija, Bosna i Hercegovina) da sudjeluju u seksualnom iskorištavanju lokalnih žena i djevojčica.
U pravilu, što je neka zemlja siromašnija, to su njezine stanovnice više na udaru mafije koja trguje ljudima.
Naime, trgovina ljudima je prema nekim druga, a prema nekima treća najunosnija mafijaška „radinost“ – odmah nakon trgovine drogom ( i oružjem), pogotovo što se jedna žena – za razliku od jednog „šuta“ heroina – može preprodavati još tisuće i tisuće puta. Usto, osima seksualnog iskorištavanja, može „poslužiti“ za održavanje kućanstva i slične poslove.
Tako u Kuvajtu postoji aplikacija preko koje možete kupiti „pomoć“ u „kući“, dakle OSOBU, a cijene iznose između 1500 i 5000 dolara za mladu ženu – oglase možete filtrirati i po kriterijima rase, primjerice. Naravno, kakvu će „ pomoć u kući“ pružati, ovisi samo o mašti kupca koji će u ruke dobiti i njezine dokumente – što je sve, naravno, potpuno ilegalno, a čovjek je sklon pomisliti da se to događa ipak „negdje drugdje“.
Ali usred jedne bogate zemlje kao što je Belgija poznat je slučaj Anneke Lucas koju su vlastiti roditelji prvo podvodili, a zatim prodali u dobi od šest godina!
I daleko od toga da je bila jedina, u srcu Zapadne Europe, zemlji poznatoj po birokraciji i – čokoladi.
Da ne govorimo onda o zemljama kao što su Vijetnam, Laos, Tajland, Indija, Pakistan ili – čak suburbana Amerika!
Kada se dijete ili vrlo mlada osoba jednom nađe u takvom krugu pakla, nerijetko i ne zna za normalan život niti može pomisliti da zaslužuje nešto bolje, a često pribjegne i konzumaciji droge kako bi ublažila traumu.
Time se sve dublje uvlači u začarani krug, s tim da nije potpuno jasno je li gore kriminalizirati prostituciju ili je legalizirati. Iskustva iz Amerike gdje je uglavnom kriminalizirana mijenjaju se tek posljednjih godina otkad se policajce educira da na prostitutke ne gledaju kao na kriminalke, nego kao žrtve trgovine robljem – jer je 80 do 90 % njih upravo to.
No policijska iskustva iz Njemačke govore o tome da je zbog legalizacije prostitucije sve teže ući u trag žrtvama trgovine ljudima, a većina njihovih klijenata najvjerovatnije smatra da je riječ o slobodnom izboru“najsatrijeg zanata“. Međutim, čini se da ipak nije riječ o najstarijoj profesiji, nego o najstarijoj opresiji nad ženama, pogotovo u vihoru rata kao što smo, nažalost, mogli svjedočiti prije 30 – ak godina na ovom području.
Masovna silovanja koja su tada korištena doslovce kao oružje dobila su jači publicitet od onih provođenih u ostalim ratovima, među ostalim, zato što se sve događalo usred Europe.
To je stravično ratno iskustvo pridonijelo donošenju Rezolucije Vijeća sigurnosti UN- a kojom se silovanje smatra ne samo ratnim zločinom, nego i zločinom protiv čovječnosti i jednom od metoda genocida.
Neke feministice ratna ( i ne samo ratna) silovanja čak nazivaju gendercidom ( rodomorstvo, od gender- rod).
Ako sumnjate da se vama ili nekome koga poznajete događa nešto što bi moglo upućivati na trgovinu i prisilni rad/ prostituciju, zovite policiju na broj 112. Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova na broj 01/ 4848- 100, a u slučaju maloljetne osobe obavijestite ured pravobraniteljice za djecu 01/ 4929- 669.
