Rodila sam kćerku koja ima strastven karakter. Došla je na ovaj svijet poput tornada i od tada ne prestaje da bude sila koja djeluje na sve oko sebe. Ponekad se iznenadim kada vidim kako njeno samopouzdanje uspijeva probuditi nesigurnost odraslih.
Zašto da se izvinjavam ukoliko vam je neprijatno jer vas je moje dijete odbilo zagrliti i reklo ne? Neću se izvinjavati ukoliko vam to stvara neprijatnost. Neću da mijenjam njenu ličnost kako bi se ljudi oko nje osjećali bolje.
Možda ćete se iznenaditi ako čujete da njena majka ima u potpunosti drugačije karakteristike. Uvijek sam udovoljavala ljudima. Tražila pohvale, udaljavala se od sukoba i uopšteno nisam mogla da podnesem ideju da me neko ne voli.
Moja kćerka je drugačija. Ona će sama sebi reći da je najbolja, vrištaće ako treba da je čujete i bez razmišljanja slegnuti ramenima i otići ako joj se neko ne sviđa.
Sjećam se da sam nekad bila poput svoje kćerke. Rođena sam puna samopouzdanja i znatiželje. Nije mi predstavljalo problem da se sprijateljim sa drugom djecom i znala sam šta mi se sviđa i šta mi se ne sviđa.
Negdje na putu od djetinjstva do odrasle dobi sam izgubila ono što smatram najvećom vrlinom. Ali, kad je u pitanju moja kćerka, neću dopustiti da joj se isto desi.
Neka ljudi vide u njoj divlje dijete. Neka se osjećaju nelagodno ako vide njene suze. Neka osuđuju ako moje dijete ne uradi automatski ono što zatražim. Moje dijete ne mora da grli i ljubi nikog koga ne želi.
Ali, upravo u tom trenucima ja znam da odgajam svoje dijete na pravi način. Ne želim da odgajam dijete koje mora da se prilagođava i udovoljava svima. Odgajam dijete koje će biti ono što jeste.
Živimo u društvu gdje izgleda da je najbitnije kako ćemo izgledati drugima, a ne kakvi smo u suštini. Živimo u društvu u kojem je cilj iskorijeniti sve osobine ličnosti djeteta koje stvaraju neprijatnost drugim ljudima.
Djeca ne moraju uvijek biti nasmijana, slatka i da se slažu sa svima.
Djeca su više u dodiru sa svojim emocijama nego mnogi odrasli ljudi, prihvatili mi to ili ne. Njihova ljubav prema jednorogu u imaginarnoj igri je stvarnija od onoga što neki ljudi dozvole sebi da osjete za čitavog života.
Podstičem svoju kćerku da postavlja što više pitanja, koliko god ona za nas odrasle bila trivijalna.
Podstičem je da razmišlja, čak ako se njena razmišljanja ne podudaraju sa mojim.
Podstičem svoju kćerku da prihvati svoje emocije i da se ne izvinjava nikome zbog toga kako se osjeća.
Podstičem svoju kćerku da me zadirkuje ukoliko pogriješim i ako se ponašam u suprotnosti sa onim što joj govorim.
Moja kćerka poštuje druge ljude, ona je druželjubiva i ima sposobnost empatije zbog koje mi često oči zasuze od ponosa. Ona je snažna i živahna. Ona zna da postavi granice i ukoliko pređete tu granicu, budite sigurni da će vas izvjestiti o svojoj uznemirenosti.
Ona se ponaša u skladu sa svojim osjećanjima i zna da verbalizuje šta osjeća i zašto.
Ako je neposlušno i nedisciplinovano dijete jer se ne ponaša onako kako bi društvo željelo, neka bude.
Za mene će uvijek biti divlji cvijet – slobodan i jedinstven.