A, kako je vama na poslu?

Izguraću tih mjesec-dva-tri, a onda preći na mirnije radno mjesto sa striktnim radnim vremenom, obećano mi je s obzirom na moj staž, zdravstveno stanje, prirodu posla, izloženost velikoj količini stresa u produženom trajanju …

Novi kolega-koordinator se saglasio, uz napomenu da mu nije drago što mu neću biti “desna ruka” tokom čitavog njegovog službovanja u našoj firmi, za koje ni sam ne zna koliko bi moglo trajati.

Posao sam radila kao i uvijek krajnje predano, pedantno i efikasno, iako sam imala iskustvo da u sredini u kojoj sam to ne ide u korist meni. Ipak, imala sam čak i dodatni elen vođena mišlju o izvjesnosti prelaska i najavi nekog mirnijeg poslovnog perioda za kojim vapim.

Pozivi nakon radnog vremena, u vrijeme praznika, vikendom, u početku bili su isunjeni izvinjenjima, obrazloženjima, kulturni, pa nisam reagovala odbijajuće, nego posle svakog desetog izvini, odgovarala da je u redu, i završavala posao.

Onda su izvinjenja postala ređa, a posao koji treba da odradim veći, da bismo došli do situacije da se timski rad pretvorio u njegovo preuzimanje zadatka i proslijeđivanje istog na izvršenje meni. Na kraju sam radila sav posao, on se pravdao privatnim obavezama u i mimo radnog vremena, kao da iste nemam i ja.

Ako bih izostala jedan dan sa posla usljed bolesti, zatekla bih po nekoliko desetina propuštenih poziva i poruka u roku od svega pola sata. Isto se dešavalo i kada mimo radnog vremena ne bih čula telefon. I naravno, posao je čekao da ga završim.

Moje diskretno, pa potom izraženije negodovanje zbog toga dovelo je do još većeg stezanja obruča. I što sam više nastojala da vratim stvari u pravi kolosjek, mada svjesna da je kasno, to sam nailazila na veći i otvoreniji pritisak.

Sada se osjećam nelagodno, najblaže rečeno. Posao me progoni u periodu 24/7. Ne postoje planovi, niti vrijeme za koje mogu reći da ću odvojiti za odmor.

Jer, ne znam kada će nazvati. Godišnji odmor sam provela uz laptop i konstataciju djece da sam mogla i da ostanem kod kuće s obzirom na to koliko sam učestvovala u zajedničkim aktivnostima.

Dozvolila sa da preuzme kontrolu nad mojim slobodnim vremenom. Uz sav prekovremeni rad, rijetki izlazak sa posla do pola sata ranije, bez obzira na razlog, izaziva neprimjerene reakcije.

Osjećam se kao rob, kao zatvorenik. Pokušavala sam smanjivati zvono na telefonu mimo radnog vremena. Ipak, da se opustim ne mogu, ne umijem, jer ne znam da li mi je lakše ili teže da vidim, odreagujem na prvi poziv ili da ne obraćam pažnju, pa da me sačeka nevjerovatan broj propuštenih poziva, tekstualnih i glasovnih poruka različite sadržine.

Stres je prisutan u oba slučaja. Ukazivanje na situaciju nadređenima, osim izražavanja razumijevanja i davanja nade da će se nešto promijeniti, nije dalo rezultate.

I uzalud shvatanje da sve, ipak, do mene je. To saznanje i priznanje nije mi od velike pomoći. Da presječem i napustim stalni posao, nisam hrabra.

Kad i ako uspijem sebe promijeniti, promijeniće se sve. Možda… Do tada, idem da preslušam ovih par glasovnih poruka pristiglih dok sam pisala ove redove.