Njujorški gej par našao se u borbi sa osiguravajućim kućama tražeći sredstva za vještačku oplodnju, ali ta borba nije samo finansijska već i kulturološka.
Kori Briskin i Nikolas Magiponto su se upoznali 2011. godine na studijama prava, vjerili su se 2014., a njihove vječanje najavljeno je u Njujork Tajmsu 2016. Nedugo zatim uselili su se u prostrani stan u prizemlju, sa velikom i svijetlom dječijom sobom.
„Kada smo se vjenčali zamišljali smo svoj život konvencionalno – kuća, djeca, štednja za crne dane.“ Kaže Magiponto (37) u zajedničkoj prostoriji njihove zgrade, kucajući o sto, kao da najavljuje svaku novu misao.
Briskin (33) je odrastao sa idejom da će imati djecu. Na fakultetu je izašao iz ormara. „U trenutku kada sam osvijestio svoju homoseksualnost i obznanio je svijetu nisam očekivao da će se dalji tok mog života značajno promijeniti u odnosu na moja očekivanja.“ S obzirom da su Sjedinjene Države legalizovale istopolne brakove godinama ranije, Briskin i Magiponto očekivali su da će voditi konvencionalan bračni život.
Šest mjeseci prije njihovog vjenčanja Magipontu je na Instagramu iskočila reklama, organizacije Budući gej roditelji, za besplane konsulatacije o prišinjenu porodice, sa specijalistom za oplodnju koji će im objasniti kako da postanu roditelji. „Obavili smo konsultacije, potpuno sigurni da obojica to želimo.“ Kaže Magiponto.
Ubrzo su postali svjesni troškova koje gej parovi moraju da snose ako žele biološku djecu. Magiponto kao iz topa iznosi cifre: donacija jajnih ćelija – najmanje 8000 dolara, mediatorska agencija za donacije – 8000 do 10 000 dolara, klinika za oplodnju (genetsko testiranje, nalazi krvi, test na polno prenosive bolesti, psihijatrijska evaluacija svih uključenih članova, testiranje spermatozoida, ekstrakcija jajnih ćelija, osjemenjavanje, rast, odabir, zamrzavanje i implementacija embriona) – 70 000 dolara.
U slučaju da nešto pođe po zlu cijeli proces počinje ispočetka što se ponovo plaća.
Na sve to treba dodati i cijene surogat majke (naučni naziv je „gestacioni nosilac“ i onosi se na osobu koja nosi embion jajne ćelije neke druge žene). Paru je rečeno da cijena agencije može dostići i više od 25 000 dolara, dok surogat majku treba platiti minimalno 60 000 dolara (aktivistička grupa Muškarci koji imaju djecu ističe da su te naknade inače oko 38 000 dolara, dok je u Velikoj Britaniji zakonom je zabranjeno plaćati surogat majku, ali budući roditelji treba da snose sve troškove).
Magiponto navodi da ta cijena ne uračunava troškove odjeće za trudnice, nakandu u slučaju neplaćenih radih dana, prevoz, prenoćište ili troškove čuvanja djece u slučaju da ih surogat majka ima.
Čitavih 15 minuta Magiponto nabraja sve troškove koje bi snosili kada bi željeli dijete koje je u genetskom srodstvu sa njima, a krajnja cifra iznosi minimalno 200 000 dolara.
Magiponto i Briskin ne mogu sebi to da priušte. Magiponti zarađuje odličnu platu kao korporativni advokat, ali i dalje otplaćuje studentski kredit. Briski je radio kao pomoćnik okružnog tužioca za grad Njujork, a njegova godišnja primanja iznosila su oko 75 000 dolara.
Imao je dobre beneficije pri zapošljavanju koje su uključivale izdašno zdravstveno osiguranje, ali kada su pažljivo pročitali polisu, otkrili su pokriće In Vitro oplodnje ne uključuje njih. Neplodnost je objašnjena kao nemogućnost imanja prinove heteroseksualnim seksom ili materičnom oplodnjom. Ovakve definicija znači da heteroseksualci i lezbejke koje rade za grad Njujork mogu dobiti pokriće za vantjelesnu oplodnju, ali ne i gej parovi.
Ovo nije previd ili greška, ovo je diksiminacija. „Polisa je proizvod vremena u kom predrasude, nerazumijevanje i stereotipi o zajednicama dvojice muškaraca vladaju, dominirane idejom da zajedinca u kojoj ženska figura ne postoji ne može i ne zna da odgoji dijete.“
Briskin se našao u radnom okruženju u kom su njegove kolege sa lakoćom ostvarivale benificije na koje on nije imao pravo. Njegova koleginica, starija žena bez partnera, postala je majka vantjelesnom oplodnjom uz donatora sa surogat majkom. „Teško je. Želite biti srećni zbog drugih.“ navodi on tiho. „Moja sestra koja je šest godina mlađa od mene skoro je dobila svoje drugo dijete.
Samtrao sam da nije vrijeme da imam dijete sa 30, osjećao sam da za našu generaciju u ovakvoj radnoj klimi je to rano. Međutim sedam godina kasnije, stvarno nisam srećan.“ kaže Magiponto vrteći svoju burmu.
Visoko profilisani gej muškarci od Brajan Davlinga do Tom Djelija nerjetko su optuženi za eksploataciju, „rentanje materice“ i čak nasilje nad djecom zbog svojih surogat majki.
U aprilu, Briskin i Magiponto su zajedno sa Komisijom za jednake mogućnosti radnika tužili grad Njujork za nezakonitu diskriminaciju na radnom mjestu. Ako pobijede, zdravstvena osiguranja i poslodavci širom SAD-a biće primorani da izmijene svoju politiku i omoguće gej muškarcima jedanke beneficije. Ovaj slučaj mnogo je više od želje jednog para da započne porodicu – Briskin i Magiponto postali su simbol u borbi za roditeljska prava svih gej muškaraca.
Kada se vijest proširila, par je bio spreman na neku vrstu povratne reakcije, ali nisu očekivali takvu lavinu negativnosti. Od društvenih mreža preko portala, na svakom ćošku Interneta koji dopušta javne komentare dočekala ih je osuda. „Neposjedovanje materice zato što ste muškarac ne čini te neplodnim, već te samo čini muškarcem.
Niko, ama baš niko, nema pravo da iznajmljuje tuđe tijelo i utorbu kao inkubator. To nije ljudsko pravo.“, ovo je samo jedan u nizu popularnih komentara koji su ih dočekali.
Kada se vijest proširila globalno, komentari i osude postali su još oštriji i suroviji. „Jedne njemačke novine objavile su članak u kom surogat majčinstvo porede sa ropstvom. Prikazali su nas kao da porobljavamo gestacione nositeljke.“ priča Briskin, razrogačenih očiju.
Većina kritičara potpuno je promašila poentu. Njihova borba nije usmjerena na surogat majčinstvo, nego na jednake beneficije pri radu i pristup vantjelesnoj oplodnji, ali ušli su u škakljivu zonu. Potezanje pitanja o tome ko i na koji način može i treba da postane roditelj uvijek na kraju završi na pitanju ženskog tijela.
Da li ikome treba dozvoliti da „kupuje“ žensko tijelo u svhu svoje dobiti? Ovo pitanje neizbježno ide ruku pod ruku sa dobijanjem genetske djece ako ste gej muškarac, ali i kada se spomene bilo koji oblik surogat majčinstva.
Razvoj reproduktivne tehnologije omogućio je gotovo svakom da postane roditelj, sve što je potrebno su gameti i pristup tretamnima oplodnje. Sa nedostacima su ipak primarno suočeni muškarci – oni dijete nikako ne mogu da nose sami.
Otkako je legalizacija istopolnih brakova uzela zamah potražnja za surogat majkama drastično je porasla. Samo u Engleskoj i Welsu, broj roditelja koji se opredjeljuju za surogat metodu se učetvorostručio u posljenjih deset godina, ali ideja bez obzira na to i dalje ostaje kontroverzna.
Visoko profilisani gej muškarci od Brajan Davlinga do Tom Djelija nerjetko su optuženi za eksploataciju, „rentanje materice“ i čak nasilje nad djecom kada objave da proširuju potodicu uz pomoć surogata.
Surogat majčinstvo dolazi sa mnogo zakonskih i etičkih začkoljica, bilo ono tradiconalno (korištenje jajne ćelije surogat majke) ili gestacijsko, altruističko ili komercijalno, gej ili strejt. Dešavalo se da budući roditelji zahtjevaju od surogat majki abortuse, protiv njihove volje kada dođe do raskida, nošenja blizanaca ili urođenih mana.
Trgovina surogat majčinstvom zabranjena je gotovo u cijeloj Evropi, ali to ne zaustavlja mnoge da je potraže van granica. Turizam oplodnje bio je raširen u Aziji, ali kada su ga Tajland i Indija zabranili, nova hit destinacija postala je Ukraina.
Kada je u februaru izbio rat mnogi uspaničeni budući roditelji su pokušali na sve načine da svoje surogat majke izbave iz zemlje, dok je 2020 stotine beba ostalo u Kijevu zbog Kovid pandemije, a njihovi roditelji zbog restrikcija nisu imali ni jedan način da dođu do njih.
U Sjedinjenim Državama surogat majčinstvo je legalo u gotovo svim državama. Posljedice ove prakse postoje i veliki broj surogat majki umire pri porođaju i čak u toku trudnoće, dok donatorke jajnih ćelija ostaju sterilne i sa velikim zdravstvenim tegobama nakon uzgoja njihovih ćelija.
Da li biste pitali osobu koja prirodno može da rodi dijete zašto radije ne usvaja djecu? Postoje i drugi načini da se pomogne onima kojima je to potrebno. Ja sam odlučio da ne želim da usvojim.
Kada ovako ozbiljne posljedice postoje, zašto više se opcija usvajanja izbjegava?
I Briskin i Magiponto zastaju prije nego što daju odgovor: „Nisam se opirao opciji usvajanja i privremeno usvajanje je nešto o čemu smo razmišljali, ali mi smo odlučili da nam je veaoma važno da imamo dijete koje je u biološkom srodstvu sa nama.“
Briskin nastavlja: „Ne želim da budem sitničav, ali ovo pitanje me duboko vrijeđa. Da li biste pitali osobu koja prirodno može da rodi dijete zašto radije ne usvaja djecu? Postoje i drugi načini da se pomogne onima kojima je to potrebno. Ja sam odlučio da ne želim da usvojim.“
„Privatno posvajanje djece mahom je vezano za relijgijske organizacije. One nas po definiciji isključuju.“ dodaje Magiponto.
Ne polažu pravo na surogat majčinstvo, kaže Magiponsto. „Smatram da je taj čin nevjerovatno velikodušan. Osjećam se kao da mi je vrijeme koje provodim bez djeteta ukradeno, pa tako mislim i da žena koja pristane da nosi tuđe dijete biva opljačana. To vrijeme ona nikada ne može da vrati, a novčana naknada i nije neka kompenzacija za to.“
„Vjerujem u slobodu odlučivanja. Mislim da ljudi treba budu slobodni da sa svojim životom i tijelom čine šta im je volja. Mislim da surogat majčinstvo može ići u koš sa seks radnicima. Velika većina misli da su sve seks radnice primorane na to, a mnoge od njih ne vide to tako.
I ne pričam o porobljenim ženama, te žene ne dobijaju nikakvu kompenzaciju za svoj rad. Međutim, surogat majke biraju da budu surogat majke i dobijaju novčanu kompenzaciju za to.“ kaže Briskin.
Razlika između surogat majki u Americi i u Ukrajini je ogromna. Surogat majke u Sjedinjenim Državama nerjetko su žene koje su već imale nekoliko djece i prešle su određenu dob u kojoj žele da imaju novorođenče ali i dalje mogu da imaju djecu.
One su finansijski sposobne da izdržavaju sebe i svoju porodicu i bez da postanu surogat majke. Ovo je ustanovljeno od strane državnih organizacije u SAD-u, ne postoje formalne regulacije, ali je najčešća praksa.
Kada ga suočim sa idejom da praktikovanje surogat majčinstva od strane gej parova potencijalno istrebljuje majčinstvo, Magiponti postaje prkosan: „U našoj porodici neće postojati majčinska figura. Tu nema okolišanja. Ne mislim da je formiranje naše porodice bazirano na eksploataciji žene. Ne iskorištavamo žensko tijelo, samo prihvatamo velikodušnost žene da njeno tijelo bude iskorišteno u te svrhe.“
„Da odmah uđe u zapisnik – ja nisam homofobna. Živim sa ženom. Vrlo sam progresivna, ali ne mogu da podržim formiranje industrije koja tako olako eksploatiše finansijski nestabilne žene.“ U razgovoru mi kaže Filis Česler, spisateljica i profesorka psihologije. Filis već duži niz godina otvoreno kritikuje praksu surogat majčinstva.
Vodila je javnu kampanju za surogat majku Meri Bet Vajthed koja je željela skrbništvo nad dijetetom koje je nosila 1986 (Vajthed je naposlijetku i dobila skrbništvo). Kada je država Njujork glasala za legalizaciju komercijalnog surogat majčinstva, Česler je bila među najoštrijim krtičarima. Za nju Briskinov i Magipontov slučaj došao je kao višnja na šlag u toj borbi.
„Gej muškarci sada žele da ih osiguravajuće kuće tretiraju kao muškarce sa invaliditetom, ugroženu vrstu kojoj je potrebna novčana pomoć. Oni smatraju da je nepravda to što se nisu rodili kao žene.“ napisala je Filis za jedan feministički portal, nedugo nakon što je par uručio žalbu.
Dok sjedimo u trpezariji Filisinog stana u ekskluzivnom dijelu Menhetna, okružene knjigama i spisima, ona mi pokazuje objavu iz Tjamsa o vjenčanju Briskina i Magiponta i ističe činjenicu da je Briskinova majka visoki funkcioner profitabilne finansijske institucije Meril Linč.
„Jedan od njih dolazi iz bogate porodice. Znamo da bogati ljudi svijet vide kao svoje igralište: oni mogu da kupe šta god požele a ako to ide nauštrb drugih, opravdanje je da svijet prosto tako funkcioniše. Ovaj način razmišljanja prenosi se i na surogat majčinstvo. Niko ne pomišlja da se odrekne svojih želja sve i kada one štete drugom ljudskom biću.
Ljudi koji se opredjeljuju za surogat proces rade to jer su navikli da sve treba da ide njima u prilog. Kada ovo kažem mislim na poznate imućne žene koje ne žele da nose dijete kako bi sačuvale svoju vitku figuru.“ Česler tvrdi i da agencije za usvajanje ne bi odbile gej par. Navodi da gej muškarci žele da koriste surogat majčinstvo zbog svoje gentske narcisoidnosti.
Česler vadi kopiju tužbe gej para Magiponto i Briskin, naglašavajući: „Ovaj slučaj jeste baziran na diskriminaciji. Ovi muškarci jesu etiketirani i izostavljeni iz dijela sistema, ali oni i namjerno previđaju diskriminaciju nad ženama do koje bi neminovno došlo. Žene su diskiminisane svuda, kako je tek onima koje postanu gestacione nositeljke.
„Žena koja izjavi da je srećna surogat majka jednaka je takozvanoj seks radnici, potpuno odvojena od svog tijela. To nije zdravo.
Uloga majke svedena je na snadbjevanje jajnih ćelija što umanjuje važnost ženskog udjela u reprodukciji, što surogat majku čini samo sredstvom roditelja koji će odgajati dijete objašnjava Česler. „ižčezavanje ženskog roda se već dešava, ali ovo je drugačija vrsta istrebljenja.
Ovo je konkvistadorsko osvajanje.“ Ova žustra argumentacije zvuči poznato svakom ko iole prati rodno orjentirane feministkinje čija primarna ideja je da se žena briše dok se njena biologija prisvaja.
Česler Birskinovo poistovjećivanje prava na abortus i odluke da neko nosi tuđe dijete vidi kao prisilu na reprodukovanje. „Izgubile smo kontrolu nad svojim tijelom, možemo odbiti da budemo majke, ali nas ekonomska realnost tjera da rađamo djecu kako bismo došle do novca.“ iznosi Česler odmahujući glavom.
„Žena koja izjavi da je srećna surogat majka jednaka je takozvanoj seks radnici, potpuno odvojena od svog tijela. To nije psihički zdravo. Ako je to tako divna stvar, zašto je bogati ne rade za neplodne siromahe. A što se tiče onih koji misle da je ovo produktivno, moćno i osnažujuće recite mi koje to ona alternative ima, jer ja kako vidim one ne postoje.“
Česler je majka i baka, udavala se nekoliko puta, a posljednji put se udala za ženu. Njihov vjenčani list uramljen je na zidu. „Ako na vagu stavite sve žene koje mogu umrijeti u toku trudnoće, sve žene koje mogu ostati sterilne nakon uzgajanja njihovih jajnih ćelija, sve one koje će proći kroz bol i gubitak vremena i novac koji dobiju zauzvrat, pa i nije baš neki deal.
Onda kada uzmete pomamu gej parova da koriste surogat majčinstvo kao svoju primaru opciju u dobijanju djece, sve to djeluje malo sebično, a teret patnje spada na ženu.“
Više od 300 kilometara od Njuorka, u gradiću Kolumbija, sjedim sa Lisom Šuster i njenim ostarjelim terierom. Ojećaj porodice i doma je u vazduhu. Njen petnaestogodišnji sin je u svoj sobi, malđi sin je na ljetnoj školi, a jedanaestogodišnja ćerkica se muva po kuhinji.
Lisa ima 38 godina i porodila se pet puta: tri puta za sebe i svog muža, a dva puta za francuski gej par. Prvo dijete je dobila sa 23, nedugo nakon udaje: „ Bilo je tako jednostavno. Odlučili smo da želimo djecu i puf devet mjeseci kasnije rodila sam našeg sina.“ kaže mi „ Majka mi je umrla vrlo mlada. Ponukana tim iskustvom shvatila sam da je važno imati centar, ne živimo vječno.
Odlučila sam da moj prioritet bude porodica.“ Šuster je fakultetski obrazovana i oduvijek radi, ali svoje poslove bira tako da prodični život nikad ne ispašta.
U njenom odrastanju, surogat majčinstvo bilo je dio porodičnog nasljeđa: Majka mi je pricala o svojoj bliskoj prijateljici koja je bila surogat majka čalnu njene porodice. Ta priča ima srećan kraj.“ Kada je došlo do trenutka da ima svoje potomke Lisa je shvatila koliko sreće ima.
Dok su se njene prijateljice i rođake borile sa svojom plodnošću, ona je ostajala trudna sa lakoćom, iznosila trudnoće i rađala bez poteškoća. Navodi da je surogat majčinstvo za nju bio način da spozna svoj blagoslov.
Osjećala je da je njena porodica kompletna nakon što je rodila kćerku: „Znala sam da ne želim više svoje djece, ali i da sam sposobna da rađam još. Potražila sam surogat agencije i popunila jednostavnu anketu o svojom zdravstvenom stanju.“
Nakon što se prijavila agencija je tražila dokumentaciju o njenim prijašnjim trudnoćama i porodima, a zatim i posjetila njen dom kako bi ocijenili da li je to okruženje koje bi se dopalo budućim roditeljima djeteta koje bi nosila. Sve ovo zvuči kao da ide u korist samo budućim roditeljima.
Lisa kaže da je imala razgovor psihologom, i ona i njen muž su se grupno sastali sa roditeljima čije bi dijete nosila prije nego što je proces počeo. „Bilo je tu mnogo stvari koje nisam očekivala. Pitali su me kako bih se osjećala kada bi od men tražili da prekinem trudnoću ili šta kada bi se dijete rodilo sa određenim poteškoćama.
Pitali su me šta moja porodica misli o ovom i da li će uticati na moje prijateljske odnose. Pitali su me i šta mislim da je prikladna novčana naknada, da vide šta me tačno motiviše.“
Šuster je dobila 25 000 dolara za prvu surogat trudnoću, a 30 000 za drugu, obje su plaćane u ratama – transplantacija embriona, pozitivan nalaz krvi, prvi otkucaj srca i porod. Radila je u toku obje trudnoće, a sa novcem koji je dobila je otplatila studentske kredite i odvela porodicu u Francusku, gdje su posjetili porodicu za koju je bila surogat majka. (Dječak i djevojčica danas imaju osam i šest godina.)
Osmijeh joj se pojavi na licu dok opisuje trenutak kada je upoznala „momke“. „Oni su stvarno divni ljudi, rado bismo provodili vrijeme sa njima i da nas ove neobične okolnosti nisu spojile.
Plašila sam se da ću osjećati neku vrstu klasne razlike ili nejednakosti, ali to se uopšte nije desilo. Oni su sasvim obični ljudi.“ Nemaju nikakav odnos sa donatorkom jajnih ćelija, za šta Šuster navodi da je pravilo. Ona o njoj ne zna ništa.
Njene surogat trudnoće bile su jednostavne, dosadne. Lisa nije brinula o posljedicama koje bi mogle imati na njeno tijelo, šta više uživala je u pokretima bebe, snimala ih je i slala „momcima“, no uvjerava me da nikada nije osjetila povezanost sa bebom koja je rasla u njoj. „Ulazite u to sam potpuno drugačijim stavom. Prije bih rekla da sam odnos gradila sa tatama nego sa dijetetom. Međusobno smo prenosili energiju.“
„Ne želim da surogat kćerka koju sam nosila posumnja da je tu tako što je neko bio iskorišten. Za mene je to bilo radosno iskustvo koje je moj životu dopinijelo na mnogo lijepih načina.“
Bili su u rađani sa Lisom kada se porodila. „Čim se rodila stavili su je na moj stomak dok su sjekli pupčanu vrpcu i kupali je, onda je prešla u ruke svojih tata. Jednom od njih otac je preminuo na početku ove price, a ona je imala istu rupicu na bradi kao on.“ Odjednom Šuster počinje da plače: „To je bila naša poveznica, i ja sam izgubila majku prije nego što sam postala roditelj.
Gledati ih, gledati bradu njegovog oca na licu njegove kćerke, vidjeti ih zajedno to je bio vrhunac. Bio je to veoma srećan trenutak.“ Tamo gdje Česler vidi genetsku narcisoidnost, Šuster vidi širenje porodice.
„Bilo mi je neobično kada su momci otišli. Navikla sam da ih viđam svaki dan, došli su ovdje četiri sedmice prije termina. Kada su otišli osjećala sam tugu koju nisam očekivala.“ Ona je nosila i njihovog sina: „Drugi put je bilo lakše, znala sam šta da očekujem. Imali smo već ustanovljen odnos. Bila sam spremna na njihov odlazak, znala sam da on nije kraj.“
Ipak Šuster kaže da nije sve bajno, problemi mogu da se jave: „Surogat majčinstvo može biti način da se žene zloupotrebljavaju, i trenutno je jedan od načina da se to radi. Zato se trebamo zapitati, gdje dolazi do eksploatacije? Da li tako u svim slučajevima? Te razlike moraju da postoje.“
Pitala sam je da li smatra da sam čin plaćanja daje mogućnost za eksploataciju. „To je važan dio koji treba uzeti u obzir, pogotovo ako taj novac u potpunosti može da promijeni nečiji život. U SAD-u cijene sve više rastu, pa se i postavlja pitanje kada cifra postaje podstičuća. Novac ne smije da bude primarni razlog, tako dolazi do zloupotebe.“
Oni koji kritikuju surogat majčinstvo, govore da obezvjeđuje ulogu žene i svodi je na njene dijelove tijela, isti su oni koji bi za Lisu rekli da je izajmila svoju matericu, objašnjava ona. „Ništa drugo se ne uzima u obzir: vrijme koje nisam provela sa svojom djecom, mužem u vojoj kući, mentalni teret koji sam nosila. Ako ne dajete na značaju radu koji se ulaže, onda lako svodite cijelu vrijednost na matericu.“ Šuster ističe da je bila plaćena za vrijeme i trud koji je uložila da bude trudna umjesto nekoga, a ne za svoju matericu.
Lisa je pokušala da bude nosilja i za lokalni gej par, ali transplantacija embiona nije uspjela. Ubrzo nakon što je prestala sa surogat praksom, dobila je posao u organizaciji Muškarci koji dobijaju djecu, gdje danas radi kao direktor.
Zalaganje za etično surogat majčinstvo je za nju veoma važno, kaže: „Ne želim da surogat kćerka koju sam nosila posumnja da je tu tako što je neko bio iskorišten. Želim da uvijek osjeća da sam i ja imala korist od toga. Za mene je to bilo radosno iskustvo koje je moj životu dopinijelo na mnogo lijepih načina.“
Heridet Berno (30) ima troje djece i udata je, ali je i iznijela dvije surogat trudnoće. U novembru 2021 rodila je drugo surogat dijete. Berno posmatra surogat majčinstvo kao volonterski čin. „Rano sam rodila svoju djecu, nisam imala prilike da volontiram, a novca za donacije nisam imala. Ono što sam imala je moje tijelo.“ kaže mi u toku našeg Zoom razgovora. Donirala je koštanu srž, a nakon toga se ponudila da nosi dijete prijateljici koja je imala probleme sa plodnošću. Međutim, prijateljica je odbila, zarim je online pronašla agenciju za surogat majčinstvo koja ju je spojila sa gej muškarcem sa Kajmanskih Ostrva.
Nije joj smetalo što je on singl. „Žena sam širokih shvatanja.“, navodi. Zajedno sa svojim mužem je komunicirala s njim preko FaceTime-a: „Vidjelo se da silno želi da bude roditelj i da je ovo njegova jedina prilika.“, kaže mi sa suzama u očima.
Kao i Šuster ni Heridet ne zna ko je bila donatorka jajašaca, niti po kom kriteriumu je baš ona izabrana, no misli da je praksa uzimanja jajašaca od jedne žene a angažovanje druge žene kao nosilju dobra stvar. Donatorka jajnih ćelija treba da bude mlada, dok je za surogat majku idealno da je već iznijela nekoliko trudnoća prije nego što to uradi za nekog drugog.
Berno iznosi da joj je podjela ta dva čina na dvije osobe pomogla da se emotivno odvoji od bebe koju nosi: „To biće ne nosi moj DNK, ja više dođem kao bejbisiter.“ Za prvu trudnoću dobila je 40 000 dolara, a za drugu 45 000. novac je uložila u novu kuću i opremanje, a ostatak položila na štednju: „Uradila bih to i da novac nije uključen. U to morate ući sa drugim namjerama.“
Za razliku od Šuster, Berno je imala komplikovane porođaje. Imala je preeklampsiju sa prvim dijetetom, morala se poroditi sedmicu ranije, sa teškim sedativima. „Nisam istražila stvari koje sam trebala. Svakako se ne kajem, prođaj je divan osjećaj.“
Nedugo nakon prvog prođaja, roditelj je želio da ponovo iznese trudnoću za njega. „Zatražio je to opet. Želio da je što prije počnemo. Da je mogao to bi se desilo odmah nakon prvog prođaja.“ Heridet je ostala anemična nakon prvog poroda, zato je agencija zahtjevala da sačekaju najmanje devet mjeseci do druge trudnoće. Čim je opet dobila zeleno svjetlo, rado je iznova započela proces.
„Posljednji put sam se porodila na carski rez. Nisam znala mnogo o tome. Znala sam da vas razrežu, izvade bebu i zašiju vas opet, ali proces oporavka mi nisu objasnili. Nisam bila spremna na nepokretnost koja je uslijedila u tom periodu.“ Njen muž je uzeo slobodno kako bi joj pomagao sa troje male djece dok se oporavljala, ali je u suštini bila sama.
Osjetila sam se nelagodno dok sam slušala Heridet: djeluje jako posvećeno, voljna da pomogne drugima, pa cijela ta situacija djeluje pogrešno, zašto je nisu upozorili na posljedice? Ali ona ne mari mnogo: „Bilo je u redu, ali sam se osjećala kao da moje tijelo to više ne može da podnese.“ Nije više dio agencije i ne planira nove surogat trudnoće.
Vijesti o djeci koju je nosila dobija putem Facebook-a. „Nije da se on i ja čujemo, ali i dalje možemo da pratimo živote jedno drugom. U redu sam s tim. Lijepo je gledati ih kako rastu. Mnogo liče na oca.“, kaže uz osmijeh.
„Broj gej muškaraca koji rano žele potomstvo je u porastu.“, navodi Ron Pol-Dajan, izvršni direktor organizacije Muškarci koji imaju djecu „Nakon pandemije HIVa koja je dovela do velikog broj smrtnih slučajeva u gej zajednici, veći broj ljudi je u mogućnosti da ostvaruje stabilne veze, i to je postalo dosta socijalno prihvatljivije. Eksponirani su primjerima koji ih navode da žele da osnuju porodicu. Realnost je mnogo surovija, i kada to žele veliki broj njih ne može da to priušti.“
Pol-Dajan je otac dvadesetjednogodišnjih blizanaca koji su začeti iz jajašaca sestre njegovog muža, a nošeni od strane surogat majke. „Surogat majčinstvo je gej problem. Stvar nije u tome da je uočljivije kada mi to radimo, problem je u tome što mi zavisimo od toga.“, navodi „Najjednostavniji način da spriječite gej muškarce da imaju potomke je da zabranite surogat majčinstvo.“
Šta misli o usvajanju? „Vidjeli smo usvajanje kao čin humanitarnog rada. To nije način da se postane roditelj. Kao društvo, treba da se pobrinemo da praksa usvajanje ne postoji.
Gej muškarcima se nalaže da se oslanjaju na pogreške društva. Takav stav po meni je nedopustiv. Zašto humanitarni rad spada baš na nas?“ Ako mene pitate, svodi se na njih zato što put do roditeljstva jednog gej muškarca uključuje veliku žrtvu žene koja ostavlja posljedice. „ Ako ne možete etikčim putevima da dođete do surogat majke, onda ne treba ni da je imate. Niko ne kaže da morate biti roditelji. Sve se svodi na jednostavno pitanje slobode odlučivanja, zdavog razuma, želje i zaštite.“
Od gej muškarace se očekuje da su u redu s tim da nemaju djecu. To je diskriminacija protiv koje se primarno borimo.
Dok Česler i Briskin vuku pralele između surogat majki i seks radnika, Pol-Dajan se poziva na muškarce u uniformama: „Da li smo sigurni da su baš svi muškarci koji svakoga dana umiru kao profesionalni vojnici izabrali svoje zanimanje? Vatrogasci rade posao koji vodi do ozbiljnih posljedica po njihovo tijelo. Plaćeni su manje jer krećemo sa pretpostavkom da su motivisani patriotizmom ili altruizmom. Niko se ne bori za njihova prava dok se surogat majčinstvo glasno kritikuje. Zašto se ne zapitamo koji su njihovi motivi?“
Pol-Dajan smatra da je „situaciona neplodnost“ sa kojom su gej muškarci suočeni jednaka medicinskoj neplodnosti: „Mi neplodnost ne definišemo samo kao stanje ili bolest, već i kao stanje nemogućnosti da se razmnožavate sa svojim partnerom.“
Nije važno da li imate zdrave spermatozoide, jajne ćelije ili matericu, sve dok ne možete da napravite dijete sa svojim odabranim partnerom, sterilni ste po ovoj definiciji. „Situacija je takva da su gej muškarci najsterilniji, put do bioloških potomaka za nas je najzamršeniji. Od nas se očekuje da smo u redu s tim da nemamo djecu. To je diskriminacija protiv koje se primarno borimo.
Danas, biološku djecu imaju samo vemo bogati ili vrlo siromašni gej muškarci. Organizacija Muškarci koji imaju djecu daje više od milion dolara godišnje u donacijama, popustima i besplatnim medicinskim tretmanima onima kojima je to najpotrebnije. Međutim Briskin i Magiponto nisu kvalifikovani za te benificije.
„Da budem jasan – kada bismo mogli priuštiti da imamo dijete o svom trošku uradili bismo to istog momenta.“, kaže Briskin.
„Razmatrali smo različite programe subvencija, kredite, čak smo razmišljali o opciji dobrovoljnih donacija. Pričali smo o finansijkoj pomoći koju bi nam porodica mogla pružiti potencijalno. Sve ove opcije i dalje su otvorene jer smo sada već stigli do momenta očaja.“, priča Magiponto.
Presuda bi trebala stići u roku nekoliko sedmice. Grad Njujork i dalje brani svoje zakone. Avdokat bračnog para, Piter Romer-Fridmen, uputio me je u slučaj: „Njihov argument je da zdravstveno osiguranje nikom ne plaća surogat majku, pa ta dikriminacija nije direktno usmjerena na Korija i Nikolasa.“ Grad je išao sa istom pretpostavkom kao i većina, sve se svodi na pristup surogat majčinstvu.
Čekajući presudu, Magiponto i Briskin su osuđeni na tugu dok gledaju djecu, svojih imućnih gej prijatelja, kako odrastaju. Razgovarali smo dan nakon Dana očeva. Magiponti mi je ispričao: „Čuvali smo mog nećaka, sestri je trebala pomoć. Nelagodno sam se osjećao dok sam svom zetu čestitao Dan očeva.“
„Ne žele svi da imaju djecu, i to je u redu. Nije to neophodan dio našeg života na ovoj zemlji. Ali kada ste među onima koji žele da se razmnožavaju, nije lako kada vam kažu da to ne možete uraditi.“, kaže Briskin.
Magiponto klima glavom i dodaje: „Pogotovo kada postoji način.“
