Društvene mreže ili sreća za javnost
Šta vidimo kada uveče izađeno u obližnji ugostiteljski objekat?
Nekliko prijatelja koji su izašli da gledaju svako u svoj telefon, dok je prizor tih ljudi vrlo tužan.
Najvažnije od svega toga dođe da se taj momenat ovjekovječi objavom na društvene mreže i ispostavi se da je to jedina smisao većine susreta..
Prilikom posjete bilo kojoj lokaciji, kupovini garderobe, uz obavezno propratno slikanje obroka, najmanje se pažnje posveti uživanju u osjećaju sreće, mogućnosti da sebi priuštimo nešto, nego ponajviše u potrebi za fascinacijom kod drugih, uz obaveznu važnost odobravanja istih, ali također i uz potrebu da se društveni status pokaže na ,,zavidnom“ nivou.
Objekti ili ustanove koji u svom djelovanju nemaju redovno aploudovanje fotografija djece (čitaj: odgojno-obrazovne ustanove) nisu poželjni i nisu vrednovani od strane društva.
U tim momentima je važno da se uspostavi (čitaj: podmaže) ,,bolji“ odnos s vaspitačem/ nastavnicom, kako bi b bili naklonjeniji u forsiranju njihove ili pojedine ,,malo bolje i viđenije“ djece. Društeve mreže su postale mjesto gdje pokušavamo dokazati i pokazati drugima ono ustvari sve što nemamo.
Sve više tamo možemo vijdeti sjaj, glamur, sreću, zadovoljstvo, blaženstvo, a onda se naprasno desi razvod braka i sva ona sreća odjednom zaprepasti sve one koji su bili izloženi sretnim i zadivljujućim prizorima.
A onda, u nekom momentu, kada pročitamo vijesti u crnoj hronici o nemilom događaju, gdje su glavni akteri bili djeca, u izvršavanju nekih tamo izazova, na nekim tamo društvenim mrežama, za koje nismo imali vremena da ispratimo od silnih poziranja, u sveopštem cilju dopadanja drugima, ali i dokazivanja o savršenstvu našeg života.
Kada se nađemo u prilici da je za problem već kasno, onda se javljamo svim mogućim stručnjacima, što apsolutno nije sporno, ali je sporno sve što je dovelo dotle svjesnim izbjegavanjem odrastanje vlastite djece, i učestvovanjem u istom.
Zašto je postalo važnije kolko skupocjenosti imamo na sebi od onog sadržaja koji nosimo u sebi? Kome je to važno? Ko nas to procjenjuje i ko je taj ko vrši rangiranje? Na osnovu čega?
Vrlo često možemo da svjedočimo naprasnom i ubrzanom obrazovanju pojedinaca, koji u izgradnji vlastite karijere naglo steknu i usvoje dio kulturnih obrazaca i manira koji pomiješani sa stepenom njihove naobrazbe poprime takav oblik kakav dalje prezentuju i postavljaju kao trend koji je potrebno uvažavati.
Slijedom novih trendova, svjedoci smo mnogim kulturološkim urušavanjima, nepoštivanjima, razvratima, te potrebi da se novi trend postavi kao autoritet.
Kad sve posložimo, ne trebamo se čuditi što nam djeca rastući uz nove trendove kakve im roditelji i okruženje plasiraju, ali i razni ,,autoriteti“ i kakav mogu vidjeti mimo roditeljskog obrasca ponašanja, i plasiraju ono čega se vrlo često postidimo, što vješto zataškavamo pod okriljem ,,sretne“ porodice u javnosti, a sve u nedostatku vremena od formiranja,, predstave“ za javnost.
