Bilo je slabašno, napušteno, unesrećeno u svom životinjskom svijetu.
– Oglašavalo se piskutavim glasom, kao ptica, ili neko mače koje je ostavila majka. Kada sam se približila, u kanalu, u visokoj travi, ugledala sam oči, molećivog pogleda. Šareno lane, sive dlake sa crnim tufnama, bilo je sasvim bespomoćno – opisuje Martija prvi susret sa tankonogom Tinom.
To je sada već odrasla srna koja trčakara po dvorištu, ulazi u kuću, hoda za njom, prati je u stopu.
– Othranila sam je kravljim mlijekom. Prvih dana boravila je kući, spavala na trosjedu, dok nije ojačala. Pomagala mi je mama Dragica ali i ostali ukućani. Ona nas je pridobila i na svoj način uzvratila ljubav. Poslije smo je premjestili u štalu, u sijeno, gdje je imala ugodan ležaj, dovoljno hrane.
Rasla je tako, prihvatajući mene kao svoga spasitelja i zaštitnika – sa neizmjernom ljubavlju, Marija je za Srpskainfo pričala o svojoj ljubimici.
Pokazivala nam je stotine fotografija, od tih prvih dana, kada je Tina zauzela počasno mjesto u Marijinom domaćinstvu, sve do sada.
– To je neopisivo, koliko se svi mi radujemo Tini. To ime nadjenula joj je Marija. Tina boravi, tu negdje, u kukuruzima, u obližnjem šumarku, slobodno hoda po dvorištu, a naveče odlazi na konak, u prirodu – dodaje Marijina majka Dragica.
– Kada se pripremam za posao, ujutro, oko sedam, ona bane odnekud i ispraća me do kapije. Spava u blizini. Danju je tu negdje, ali kada se vraćam sa posla, oko četiri popodne, ona me opet čeka pored kapije. Skakuće, trčakara za mnom, jede iz ruke. Voli smokve, naučila od mene.
I meni se dopada ovo voće. Jednu smokvu pojedem ja, jednu dam Tini. Ona mi se umiljava, nudi mi glavu da je češkam, mazim, milujem. Želi da stalno bude uz mene. To je usrećuje. Drugima ne dozvoljava tako blizu – priča Marija, medicinska sestra zaposlena u staračkom domu.
Duga je i opširna njena priča. Na nagovor mame Dragice, pozvala nas je da podijeli svoju sreću i upozna nas sa svojom ljubimicom. Kada smo došli kod Kalinića, baš tada Tina nije bila u blizini. Ipak, na susret nismo dugo čekali. Marija je prišla velikoj njivi bujnih kukuruza i na sav glas, povikala.
-Tinaaa! Tina, gdje si, dođi ovamo. Ideš li – pozvala je Marija.
Nekoliko minuta kasnije, na naše iznenađenje, šuškajući kroz kukuruzište, stigla je, zastala ispred Marije. Kao da je htjela reći, evo me, došla sam, zašto si me zvala, šta treba…
– Najviše boravi u visokim kukuruzima, tu je pronašla stanište… Ukoliko čuje moj glas, uvijek dolazi. Primijetila sam da ne voli kišu, čim počne da pada, moja Tina požuri kući i zakloni se ispod šupe, pod sigurnim krovom. Navikla je na suvo i toga se i sada pridržava – zaključila je Marija.
O svojoj Tini, priča sa ushićenjem, opisuje njene navike, sklonosti, ponašanje… Strahuje od seoskih pasa, boji se da joj ne naude, uhvate, otkriju trag i mjesto.
Ipak, vjeruje da je zadržala instikt svoje životinjske vrste i da je sposobna umaknuti od svake opasnosti. Uostalom, i domaćinstvo Kalinića, kao sigurno Tinino utočište, uvijek je pogodno mjesto za zaklon, bijeg i spas od svake opasnosti.
Preuzeto sa: seesrpska.com
