Nakon ko zna koliko medijskih natpisa i ko zna koliko fotografija, nakon ko zna koliko godina ćutanja i osmijeha, Dženifer Eniston je odlučila da kaže šta ima. A ima i te koliko toga za reći. Nemamo šta dodati ni oduzeti i zato vam donosimo njeno otvoreno pismo u cijelosti. Dženifer je prava Lola, a Lole govore šta treba, kad treba i s pravom:
Dozvolite mi da, za početak, kažem da do sada nikad nisam odgovarala na tračeve. Ne volim da trošim svoju energiju na gluposti i posao stvoren od laži, ali ovog puta želim da budem dio nečeg većeg, razgovora koji je počeo prije nekog vremena i treba da bude nastavljen. Pošto nemam naloge na društvenim mrežema, odlučila sam da sve što mislim, napišem ovdje.
Prvo, zvanično: nisam trudna. Ali jesam sita. Sita sam svega. Sita sam posramljivanja tuđih tijela, koje se svakodnevno dešava pod maskom “novinarstva”, prava na “slobodu govora” i “vijesti o poznatima.”
Moj suprug i ja smo svakodnevno izloženi maltretiranju od strane gomile fotografa koji vrebaju, spremni da dovedu u opasnost nas ili nesrećne pješake, koji se tu slučajno zateknu, samo da bi napravili bilo kakav snimak. Ali, ostavimo bezbijednost po strani sad, jer želim da se posvetim široj slici i onome što suludi svijet tabloida radi svima nama.
Ukoliko ja predstavljam neki simbol ljudima, onda sam istovremeno i objektiv kroz koji mi, kao društvo, posmatramo svoje majke, ćerke, sestre, žene, prijateljice i koleginice.
Objektivizacija i kontrola kroz koju prolaze žene je apsurdna i odvratna.
Način na koji mene mediji predstavljaju samo je odraz opšte predstave žena, koje se uvijek stavljaju u odnosu na neke nametnute standarde ljepote.
Nekada kulturološki standardi trebaju drugačiju perspektivu, kako bismo vidjeli šta su oni zapravo – kolektivno prihvatanje, podsvjesno slaganje i dogovor. Ali mi smo ti koji uspostavljaju dogovore i mi imamo kontrolu nad njima. Djevojčice širom svijeta, svakog dana, upijaju ovaj prećutni dogovor, bar pasivno učestvujući u njemu.
Poruka koju primaju i to jako rano, jeste da nisu lijepe ukoliko nisu krajnje mršave, da nisu vrijedne pažnje ukoliko ne izgledaju poput modela
ili glumica sa naslovnih strana časopisa i to je poruka koju svi mi voljno “kupujemo.” Ovo psihološko uslovljavanje je nešto što male djevojčice nose sa sobom u djevojaštvo.
Ove “vijesti” o slavnima, koje tabloidi pretvaraju u takmičenje špekulacija, svakodnevno koristimo u obnavljanju i produbljivanju dehumanizovanog shvatanja žena, fokusirano isključivo na njihov fizički izgled.
Da li je trudna? Jede li previše? Je li prestala voditi računa o sebi? Je li njen brak na klizavom terenu, jer ipak, kamera je uočila neke fizičke mane?
Imala sam naviku da sebi govorim da su tabloidi poput stripova, nešto što ne treba uzimati ozbiljno, da su to samo sapunice, koje se nađu tu kada ljudima treba da ne razmišljaju. Ali to više ne mogu da ponavljam, jer realnost je drugačija, jer stvarnost je da uhođenje i objektizovanje, koje sam iskusila i kroz koje neprestano prolazim decenijama, prikazuju svu iskrivljenost ženske vrijednosti koja im se pridaje.
Ovaj posljednji mjesec je bacio naročito jako svjetlo na to
u kojoj mjeri definišemo žensku vrijednost putem njenog tijela i majčinskog statusa.
Mediji upravo sada, ovog trenutka, koriste nevjerovatne količine resursa samo kako bi otkrili da li sam trudna ili ne, po zilioniti put, ali ko još broji. Sve to samo obnavlja ideju da su žene na neki način nepotpune, neuspješne ili nesrećne ukoliko nisu udate, sa djecom u krilu. U toku ovog posljednjeg, zamornog, kruga vijesti o mom ličnom životu desila su se masovna ubistva, važne sudske odluke, izborna trka i još cijela gomila tema vrijedih pažnje na koje su “novinari” mogli da usmjere svoju pažnju i izvore.
Mi, žene, smo kompletne i bez partnera, jednako potpune sa djetetom kao i bez njega.
Mi smo te koje odlučuju šta je to lijepo kada je riječ o našim tijelima i ta odluka je samo naša. Treba da je donesemo same, zbog sebe i zbog svih mladih djevojaka koje se ugledaju na nas. Treba da donesemo tu odluku svjesno, bez tabloida, koji bi tu da gurnu svoj nos.
Ne treba da se udamo ili postanemo majke da bismo bile potpune. Mi same za sebe određujemo svoje “srećno do kraja života”.
Dosadilo mi je da budem dio ove priče. Da, možda ću jednog dana postati majka i evo, kad već pričam otvoreno i javno o tome, bude li se to ikada desilo, ja ću biti prva koja će vas o tome obavijestiti. Ali ja nisam u potrazi za majčinstvom, jer se osjećam nepotpunom na bilo koji način, kako bi naša kultura slavnih željela da to prikaže.
Odbijam da me neko natjera da se osjećam “manje” ženom, jer se moje tijelo mijenja
ili, jer sam pojela hamburger za ručak, a neko je fotografisao iz lošeg ugla i
automatski nalijepio jednu od dvije etikete: “trudna” ili “debela.”
Ne želim ni da spominjem svu neprijatnost čestitki, koje mi povodom izmišljene trudnoće upućuju poznanici, kolege i stranci, desetine puta tokom samo jednog dana.
Godine iskustva su me naučile šta je praksa tabloida i da se to neće uskoro promijeniti. Ali ono što se može promijeniti jeste naša svijest i reakcija na otrovne poruke skrivene u ovim, naizgled bezopasnim, pričama koje nam se neprestano serviraju i oblikuju naše misli i ideje o onome ko smo i ko treba da budemo.
Mi smo ti koji odlučujemo da li ćemo kupovati ono što nam se servira. Možda će tako, jednog dana, tabloidi biti primorani da počnu da posmatraju svijet kroz drugačije, humanizovane, objektive, jer će kupci jednostavno prestati da kupuju sranja.
