Otvaram instagram i gledam kod poznanice uslikan instagram stori i dio komentara poznate osobe koju u ovom trenutku prati 910.000 ljudi.
Bode mi oči i srce rečenica koju pročitah da se ne mogu uopšte skoncentrisati na šta se to tačno odnosi niti pokušavam pronaći smisao navedene izjave jer odmah shvatam da smisla ni nema. Razmišljam o svim tim ljudima, o pročitanom i istovremeno osjećam koktel neprijatnih emocija kako struji mojim tijelom…od bijesa, ljutnje, tuge…
Kaže ta žena, Dijana: “O glupoj anksioznosti, tj depresiji ne zelim da pricam i gubim vreme!
To nekada nije postojalo, jer se radio i vrednovale su se prave stvari!”
Zastanem na trenutak i razmišljam kolika je to količina ljudskih priča, života, lijepih i manje lijepih trenutaka, ljudske patnje, problema, izazova, prijatnih i neprijatnih emocija, trauma, mentalnih poteškoća jer su to pobogu ljudska bića, njih 910 hiljada.
Čitam jednom, pa čitam opet i sve kao da nesvjesno tražim smisao u besmislu, dok u sebi ponavljam “Pa da li je ovo moguće!!!”
Od 910 hiljada duša koje ju prate sigurno postoji bar jedna koja se svakodnevno nosi sa depresivnošću i/ili anskioznošću.
Kada kažem jedna jasno vam je da tome možemo dodati još najmanje tri ili četiri nule.
Vjerovatno te osobe ne čuju prvi put nešto tako okrutno što samo dodaje so na njihovu ranu i utiče na produbljivanje njihove patnje, a možda i na sputavanje da potraže stručnu pomoć jer eto i Dijana kaže da su ludi i da izmišljaju jer nemaju pametnija posla, njima svakako pomoći i nema.
Ovo nije prvi put da osoba koja obavlja posao koji nije usko vezan uz mentalno zdravlje zalazi u sferu koju uopšte ne poznaje i ne ustručava se da iznosi tako opasne i ozbiljne izjave vjerovatno bez kapaciteta za promišljanje o posljedicama takvog ponašanja.
Ne možemo se svi baviti svim i svi sve znati. Nikada nisam šila haljinu ni komentarisala (čitaj pametovala) bilo šta na tu temu jer to ne poznajem.
Pratila sam njen profil jedno vrijeme i onda sam pročitala sličnu izjavu u kojoj je direktno prozvala majke koje se suočavaju sa postporodjajnom depresijom od koje mi je doslovno bila muka i bilo mi je jasno da ja tu nemam šta da gledam, a još manje da čitam.
Tada sam to pustila, ali sada ne mogu.
Ljudima koji se suočavaju sa različitim problemima sa mentalnim zdravljem je dosta da ih ne razumiju, osudjuju, ne podržavaju, ismijavaju, izbjegavaju, da govore kako je to sve u njihovoj glavi, da su lijeni, nenormalni, razmaženi, da ih se nije tuklo kada je trebalo itd.
Svakodnevno od klijenata čujem poražavajući odnos i tretman koji dobijaju od šire zajednice. Rijetki su primjeri kada to nije slučaj.
I evo dala im je Dijana još jedan šamar, navikli su svakako…
Ne, ne i ne!!
Ne možemo to dozvoliti, moramo reagovati, moramo im pokazati da smo uz njih, da ih neko vidi, čuje i razumije. Da smo svi jedno, da se svako od nas suočavao, suočava ili će se suočavati sa patnjom.
Da nisu ludi, da su samo ljudi.
Da su satkani i od fizičkog i od mentalnog dijela i ne možemo te niti razdvajati ni čupati na silu.
Nije sramota ako slomiš nogu i ne umišljaš da si slomio nogu jer drugi ne vide ili ne osjećaju bol koju osjećaš ti, niti si to uradio zato što nemaš pametnijeg posla pa hajde da slomiš nogu jer nemaš svakako šta drugo raditi. E isto tako nije sramota ako si anksiozan ili depresivan, ne umišljaš, nije manje važno ako to drugi ne vide, ne osjećaju ili ne shvataju i nisi birao da se osjećaš tako i to jednako boli.
Ljudi, moramo početi na to gledati na taj način.
U prvom slučaju nije sramota otići doktoru da ti stavi gips, u drugom slučaju nije sramota otići na psihoterapiju.
Sjetih se sada mene kao male djevojčice. Moj djed je imao nezgodu prilikom koje je ostao nepokretan i prikovan uz krevet pa nešto više od 30 godina.
Sjetila sam se sebe i svog razmišljanja tada.
Mislila sam, ako ja mogu da ustanem kada poželim i napravim korak kako je moguće da on to ne može, pa to je tako lako. Samo pomisliš i eto ga… korak, jedan pa drugi i wooola koračaš, nema tu puno muke.
Kako je moguće da “snagom volje” ne može napraviti samo jedan korak, a nije mogao. Nije mogao 30+ godina. Znala sam tako ostati zatečena nemogućnošću da pojmim da neko ne može ustati kada želi.
Bila sam mala, dosta toga nisam shvatala i tek sam učila o sebi i svijetu oko sebe, učim i danas.
Draga Dijana, mala ja je naučila sljedeće pa nesebično to dijeli:
-To što ti nisi nešto iskustveno doživljela ne znači da to ne postoji
-To što ti nešto možeš uraditi “lake šale” (hodati, ustati iz kreveta, okupati se) ne znači da neko drugi može isto “lake šale” ili da može uopšte
-To što ti potiskuješ emocije i predstavljaš sve kao bajku ne znači da nemaš emocionalni dio, samo ga ne želiš priznati i prihvatiti, a to je jako opasno
-To što ti nešto ne želiš ili ne priznaješ ne znači da to ne postoji
-To što imaš mišljenje ne znači da je ono uvijek ispravno i tačno
-To što nemaš empatije, uči… nikada nije kasno!
Možda neko stvarno ne razumije stvari koje se tiču anksioznosti ili depresivnosti, a i generalno mentalnog zdravlja i to je u redu. Možeš nastaviti živjeti da te to ne zanima, da ne čitaš literaturu o tome, šteta za tebe, ali ok… ali molim te da ne pišeš i ne komentarišeš o tome na način na koji to radiš.
To jednostavno nije u redu i ne može se tolerisati.
Moja baka je znala reći: “Ispeci pa reci” i time završavam ovaj tekst.
Dajana Kovačević
Diplomirani psiholog i psihoterapeut pod supervizijom
