Eskobar je poznato ime u svijetu kriminala i bio je jedan od vodećih mafijaša sve do svoje smrti. Bio je oženjen Marijom Viktoriom, koja je bila jedanaest godina mlađa od njega.
Bili su u braku 17 godina, do njegove smrti, a Marija je imala samo 13 godina kada su se upoznali. Par se odmah zaljubio a vjenčali su se 2 godine kasnije. To znači da je Marija imala samo 15 godina kada se udala za Eskobara.
Za Mariju on je bio jedini muškarac na svijetu, nažalost za njega Marija nije bila jedina žena. O njegovim avanturama pisalo se u žutoj štampi.
Okorjeli kriminalaz za Mariju je bio princ na bijelom konju. Zaveo ju je lijepim riječima i skupim poklonima. Na kraju su pobjegli zajedno da bi se vjenčali, jer Marijini roditelji nisu htjeli dati pristanak za njihov brak.
Nakon smrti njenog muža, stvari su postale veoma teške za Mariju i njenu decu. Pabla je ubila kolumbijska policija dok je bježao preko krovova svoje vile. Sa Eskobarovom smrću, Marija je morala seliti na različita mjesta, uzimajući različite identitete, o čemu je pisala u svojoj knjizi „Pablo i ja: Moj život sa Eskobarom“.
Nakon toga, nju i njenog sina Huana policija je uhapsila 1999. godine zbog trgovine ljudima i pranja novca. Kasnije su pušteni zbog nedostatka dokaza. Marija Viktorija Escobar Henao trenutno živi u Buenos Airesu sa svojim sinom koji je arhitekta i predavač i Pablovom majkom. Njena kćerka je prekinula veze sa porodicom.
Marijina velika ispovjest objavljena je 2019. godine kao knjiga “Gospođa Eskobar: Moj život sa Pablom”.
Dijelove te knjige našli smo na sajtu Primer.com.au, koje vam prenosimo u cjelosti:
“Kako si mogla da spavaš sa tim čudovištem?” pitala me jedna od žrtava mog supruga, Pabla Eskobara. “Zašto nisi ništa uradila? Zašto ga nisi ostavila? Zašto ga nisi predala?”
Ta pitanja vjerovatno muče hiljade ljudi. Odgovor je zato što sam ga voljela, i iako će mnogima taj odgovor biti neadekvatan, istina je, jer je to razlog što sam ostala kraj njega do kraja njegovog života, iako sam se nebrojeno puta protivila njegovim postupcima i odlukama.
Svaki pojedini dan krajem 1980-ih i početkom 1990-ih bio je pitanje života ili smrti za sve Kolumbijce; svi smo bili taoci rata mog muža. Bila sam vrlo mlada, naivna i slijepa za stvarnost, pa sam podlegla; Često mi je bilo prilično udobno, ali uvjek je to bila udobnost rođena iz neznanja koje dolazi s tim što nemam pravo da gledam, razmišljam, odlučujem, biram ili preispitujem.
Pabla sam upoznala kada sam imala samo 12 godina, a on 23 godine. Bio je prva i jedina ljubav u mom životu. Udala sam se za njega u crkvi, vjerujući da se bračni zavjeti moraju poštovati. Odgojena sam u muškoj šovinističkoj kulturi u kojoj su žene učene da slijede svoje muževe bez pitanja.
Odrastala sam dok me je Pablo oblikovao da budem njegova supruga i majka njegove djece, da ne postavljam pitanja ili osporavam njegove izbore, da gledam u drugu stranu… Bio je prva i jedina ljubav u mom životu.
Izdržala sam poslove, uvrede, poniženja, laži, usamljenost, racije, prijetnje smrću, terorističke napade, pokušaje otmice moje djece, pa čak i duge periode zatvaranja i progonstva. Sve za ljubav.
Ali nisam uspjela da ga napustim, ne samo zbog ljubavi, već i zbog straha, nemoći i neizvjesnosti šta će biti sa mojom dejcom i sa mnom bez njega. Čak sam se plašila da me najopasniji čovek u Kolumbiji ne povrijedi ako ga ostavim.
Dvadeset i pet godina nakon njegove smrti, počela sam da pregledam sjećanja ljudi koji su pretrpjeli strahote rata trgovine drogom. Sada osjećam neizmjernu tugu i sramotu zbog ogromne boli koju im je moj muž nanijeo, žalim za mučnim posljedicama koje su njegovi postupci imali po moju djecu i mene.
Kako sam postala gospođa Eskobar
29. marta 1976. godine moja baka nas je odvela u dom biskupa Palmire, monsinjora Jesus Antonia Castra. Naše vjenčanje je održano u šest sati u crkvi Santisima Trinidad u Palmiri. Moji roditelji nisu bili prisutni, a još manje moja braća i sestre. Ni tamo nije bilo nikoga iz Pablove porodice.
Moja sreća bila je gorko-slatka jer me obuzeo strah od onoga što će uslijediti poslije: neodobravanja mojih roditelja, moje braće i sestara, čitavog komšiluka. Srce mi je bilo u grlu. U nekom trenutku tokom mise, Pablo, koji je izgledao veoma srećno, zagledao mi se u oči, nasmješio se i rekao: “Bićemo zauvjek zajedno, ljubavi moja.”
Moj bračni život počeo je tako što sam ujutro išla u školu, a popodne se vraćala kući da radim domaće zadatke, kuham, čistim, perem suđe i popravljam Pablovu odjeću. Nije to bilo ništa uzbudljivo, ali bila sam oduševljena novom ulogom.
Ono što mi je bilo teško bilo je to što je gotovo odmah Pablo počeo često odlaziti, navodno zbog posla. Kakav posao? Nisam znala. Ono što sam znala je da su njegovi napori da zarađuje za život praćeni ženskarenjem. Tračevi o njegovim poslovima bili su za mene veoma bolni.
Priču koju sam sebi ponavljala je glasila ovako: “Svi muškarci su isti”. Tada bih pomislila: “Pa neću ga valjda ostaviti zbog toga?!”
Zapravo, kada smo se vjenčali, njegova prošlost je sugerisala da je varanje moguće – tada sam odlučila da ga ne pratim, ne prisluškujem njegove telefonske pozive i ne provjeravam da li ima ruž na košulji. Ko traži, naći će, kako se to kaže, a ja sam više voljela da ništa ne pronađem.
Pablo, ja – i njegove ljubavnice
24. februara 1977, nepunih godinu dana nakon što smo se vjenčali, rodila sam svoje prvo dijete. Bila sam u četvrtoj godini srednje škole i tog dana sam išla u školu jer sam imala čas matematike i test engleskog jezika sa zastrašujućom profesoricom.
Kada sam ustala tog jutra, osetila sam određene znakove da je beba na putu, ali nisam željela da propustim test. To pokazuje koliko sam bila nezrela, što svoje zdravlje nisam mogla postaviti kao prioritet.
Nekako sam dobila šesticu iz testa engleskog jezika, tek toliko da prođem. Kada mi je profesorica dala ocjenu, jedva sam ustala:
“Profesorice,” rekla sam, a glas mi je pukao zbog neprekidne kontrakcije, “moram da idem. Pukao mi je vodenjak” .
“Ne možeš da se izvlačiš na to, Viktorija”, rekla je ne shatajući šta se dešava. Konačno, dobila sam dozvolu da ustanem i otišla sam pješke dva bloka do majčine kuće, ali sam morala da stanem na svakih 10 sekundi zbog mučnog bola. Pola sata nakon što smo stigli u bolnicu El Rosario u centru Medeljina, rodila se beba, a do tog popodne već sam zvala svoje školske prijatelje da im javim vijesti i kažem im da dođu da posjete mene i mog sina, Huan Pabla.
Tokom sljedeće decenije, Pablo je postao nevjerovatno bogat.
Novac mi je omogućio da završim svoje obrazovanje, putujem po mnogim mjestima u Kolumbiji i širom svijeta i pohađam najbolje škole dizajna enterijera i modne revije u Italiji i Francuskoj, jer je moj san, koji, nažalost, nikada nisam ostvarila, bio da budem poznati i cenjeni profesionalac.
Ali kombinacija novca i moći gurnula nas je u vrtlog koji nam je onemogućio da sagledamo nesreću koja se približavala.
Kada smo se preselili u Hacienda Napoles, prelijepo imanje u regiji Antiokuia, to mesto je postalo epicentar Pablovog novog života. Za dobro i za zlo. Od samog početka, krenuo je – i uspjeo – da tamo vodi nekakav dvostruki život: jedan sa porodicom, a drugi sa prijateljima i ljubavnicama. Naravno, uz to je imao i svoj posao koji je uvek držao podalje od mene.
Da bi se sastajao sa ljubavnicima, Pablo je sagradio stan iza konjušnice, vrlo blizu glavne kuće; sagradio je i nekoliko kabina u udaljenijim oblastima, gde su ponekad bježali od nas, pa čak i kada smo svi bili u kući.
Tokom tog perioda noćnih klubova i izlazaka, sada znam da je Pablo imao brojne devojke sa kojima je uživao nedelju ili dvije, čak mjesec ili dva, ali ih nikada nije shvatao ozbiljno.”
Preuzeto sa: nova-nova.ne
