Ono u kojem dopuštate djeci sve što vam traže i ne branite ništa. Robert Rejland, praktičar ovakvog pristupa objašnjava kako to izgleda kada na taj način odgajate djecu. Prvenstveno to znači i odstupanje od formalnih formi obrazovanja, jer se djeci dopušta da istraže i pronađu najbolji način za učenje. Njegov mlađi sin nikada nije bio u učionici niti je iskusio kako izgleda formalno obrazovanje. Pohađao je školu na daljinu, a sada se sprema za fakultet. Ne mari mnogo za ocjene, ali ni on sam ne misli da je to mjerilo znanja. Ono što mu je važno jeste da shvata kako učenje ne prestaje kada dođe raspust ili kada je vikend. Svakodnevno se razvija i usvaja neophodna znanja.
Njegov stariji sin je već na fakultetu, a paralelno i radi. Nije u trci za dobrim ocjenama, ali je maksimalno posvećen svemu što radi.
Obojicu sinova odgajali su tako da su bili ravnopravni članovi porodice i donosili su sami odluke.
Kada god je postojao neki problem u porodici, od njih je zatražen savjet, mišljenje, a ponekad čak i rješenje. Iako su Robert i supruga znali šta je potrebno i šta je najbolje uraditi, nekada su namjerno dodatno podsticali razvoj socijalnih vještina kod sinova, jer je neophodno da se angažuju.
Davali su im povremeno savjete o tome kako je nešto malo bolje, ali nikada nisu mislili da je to naredba već konstruktivno mišljenje.
Kada su njihova djeca željela stvari koje je teško dobiti, nudili su im alternative, koje bi mogle zamijeniti traženo. Na taj način su ih učili da se u životu ne dobija uvijek ono što se želi, ali da to ne znači da ne postoji zamjena. Njihovi sinovi su ubrzo shvatili da im roditelji nastoje pomoći pa su cijenili njihove savjete i smjernice. Nikad nisu rekli: “NE”, jer zabranom se često postiže kontraefekat i podiže nivo zainteresovanosti i želje za zabranjenim.
Kada su došli u tinejdžerske godine, nisu imali nagon i potrebu za buntovništvom, kao većina njihovih vršnjaka. Upravo zbog toga što su im stvari bile dozvoljene.
U ovom takozvanom “Dopuštajućem roditeljstvu” postoje zamke toga da djeca zaista pređu sve granice i urade neke sulude stvari, ali nada Roberta i njegove žene je bila u tome da će kroz razgovore sa njima shvatiti koji je to pravi put. Prema njihovom mišljenju ovakav oblik roditeljstva podstiče razvoj socijalnih vještina, povećava emocionalnu inteligenciju i oblikuje djecu u sposobne mlade ljude, koji znaju ispitivati granice svojih mogućnosti.
Ipak, važno je naglasiti da ovaj oblik roditeljstva ne znači dozvolu za sve moguće ludosti koje bi djeci mogle pasti na pamet. Naprotiv, ovo je oblik roditeljstva gdje su granice postavljenje prikriveno i čini se da ih nema, ali svakim novim podsjećanjem da su sami odgovorni za svoje postupke, djeca shvate kakve posljedice njihove greške mogu prouzrokovati. Biste li vi svojoj djeci prestali govoriti NE?
