Grafomotorika je vještina pisanja. Razvoj procesa pisanja događa se u ranim godinama djeteta, posebno polaskom u prvi razred. Grafomotorička vještina, uključuje ne samo mehaničke i vizualne perceptivne procese grafike i pisanja, već i usvajanje jezika, naučenog pravopisa i fonologije. Postoji razvojni slijed grafomotorike i kako se djeca razvijaju, njihovo škrabanje i crtanje slika evoluira u rukopis. Polazak u školu svakog djeteta je veliki događaj za porodicu i dijete, ali otvara niz pitanja za roditelje, ali i za samo dijete. Roditelji su u nedoumici da li je njihovo dijete spremno i kako će se uklopiti u novi kolektiv. Da li će ispuniti očekivanja? Samo dijete se obično raduje, jer je to nova faza istraživanja i razvoja svakog djeteta.
Ono što zna biti zabrinjavajuće jeste ako djeca ne pokazuju interes za pisanjem, ili i nakon mnogo vježbanja nemaju razvijene grafomotoričke sposobnosti. Mi iz “Lole” smo napravili malo istraživanje s učiteljima iz različitih gradova Bosne i Hercegovine, na temu kakva su djeca danas u pisanju kada krenu u školu, a na to nas je inspirisala kampanja Životinjskog carstva koja se bavi upravo razvojem grafomotorike kod djece, kroz igru i zabavu.
Razgovarali smo s učiteljicom Hankijom Duraković, iz Gračanice koja ima 21 godinu radnog staža u ovom poslu. Trenutno je zaposlena u osnovnoj školi “Malešići”.
Druga učiteljica koja je rado s nama podijelila mišljenje je Duška Samardžić, rođena u Sarajevu, ali je život odveo na studije u Bijeljinu, dok trenutno živi u Brčkom. Od 2004. godine radi u “Petoj osnovnoj školi”.
Također našem razgovoru pridružila se i Nadina Biščić učiteljica iz Doboja, čiji radni staž s djecom traje već 18 godina i 6 mjeseci. Devet godina je radila u kombinovanim odjeljenjima.
Nismo izostavili ni mišljenje učitelja, pa smo razgovarali i sa Petrom Zoranovićem, masterom razredne nastave, koji već 10 godina radi kao učitelj u banjalučkoj Osnovnoj školi „Petar Petrović Njegoš“. Pored posla u školi, već tri godine radi kao asistent na Pedagoškom fakultetu, na katedri za metodiku nastave prirode i društva.
Razgovore smo započeli pitanjem šta prema njihovom stručnom mišljenju je dobro da dijete zna prije polaska u prvi razred osnovne škole?
Hankija: Roditelji su često zabrinuti kako pomoći djetetu da što više zna sadržaja / slova, boje brojeve dok ne krene u prvi razred. Međutim, zaista nema potrebe za tim, jer učenici su radoznali, inteligentni te kroz igru i neizvjesnost, šta je sljedeće što će naučiti puno bolje usvajaju nastavne sadržaje. Njihova pažnja je kratkotrajna, 10-20 minuta, te se tako i prave ciljevi učenja.
Duška: Prema mom skromnom mišljenju je potrebno da zna otići sam u toalet, vezati pertle, obući se. Dakle osnovne stvari koje su neophodne za život.
Nadina: Mišljenja sam da dijete ne mora znati ništa, ali je poželjno da zna komunicirati sa vršnjacima, da voli dijeliti/posuđivati stvari, zna čuvati zajedničko dobro u razredu, voli pomagati, prepoznaje slova i brojeve, ne da ih zna pisati već samo prepoznaje, da je radoznalo, da zna koristiti makaze, koristi plastelin, zna samo ići u toalet.
Petar: Spremnost djeteta za polazak u školu se može posmatrati iz različitih aspekata. Važno je da dijete bude fizički spremno. To se prije svega odnosi na visinu, težinu i mišićnu snagu djeteta. Sva djeca vole da su spretna, brza, da uspješno rukuju priborom za jelo, da bez problema obavljaju svoje fiziološke potrebe, da znaju vezati pertle i da pravilno koriste pribor za pisanje.
Pored toga, važna je i kognitivna spremnost djeteta. Ona se ogleda kroz osnovna znanja o sebi i svojoj porodici, prostornu orijentaciju, pamćenje i reprodukciju pjesmica, usmjerenu pažnju (do 15 minuta u toku jedne aktivnosti). Uz kognitivnu zrelost usko je vezana i govorna zrelost djeteta. Ona se manifestuje pravilnim i jasnim izgovorom glasova, riječi i rečenica. Ne smijemo zaboraviti i emocionalnu zrelost djece. Ona pokazuje kroz sposobnost usmjeravanja pažnje i koncentracije u toku školskih aktivnosti. Na kraju, ništa manje značajna je socijalna zrelost. Ona se ogleda kroz ostvarivanje uspješne komunikacije sa vršnjacima i učiteljem, poštovanje dogovorenih pravila, saradnju i dijeljenje sa drugarima, kao i izražavanje vlastitih želja i potreba.
Koliko je dobro, a koliko loše ako dijete već krene u školu sa znanjem pisanja i čitanja slova. Koliko ga to izdvaja od druge djece?
Hankija: Učeniku je puno lakše kada zna slova i brojeve, samim tim i njegovim roditeljima ali se često puta dešava da je tim učenicima dosadno dok čekaju ostale učenike koji nisu stigli uraditi slovo ili broj. Međutim, takvoj djeci se uvijek ponude dodatni zadaci naravno u skladu sa mogućnostima.
Duška: Sve zavisi od situacije u razredu, kakav je sastav, i da li to dijete može napredovati jos više, ako već sve to zna. Po meni nije dobro, jer u kakvoj ja sredini radim veoma teško se takvo dijete uklapa. Doduše u jednoj generaciji sam imala učenika koji je baš bio nadaren pa sam ga još više forsirala i dodatno radila sa njim pa je za jednu godinu završio dva razreda.
Nadina: Kada dijete dođe sa određenim predznanjem to nikako nije loše ako mu je pisanje uredno i slova čitka, ali ako nisu teže je ispravljati greške jer to obeshrabruje dijete u daljem radu, znate ono zna pisati i time se hvalio drugarima a sada nije dobro ili ovo slovo. Zato uvijek insistiram i naglašavam da dijete treba da prepoznaje slova i brojeve ne da ih piše! Ali sve se da uz tandemski rad učitelja i roditelja, malo ga korigujemo u školi malo kod kuće i to dođe na svoje. Ako su slova i brojevi uredni onda za tog učenika pripremimo neke dodatne zadatke u području koje mu ide slabije. Naravno da će se to dijete/djeca izdvojiti ali i to možemo iskoristiti kao motivaciju za drugu djecu, da ih potaknu oni svojim znanjem da rade i da sustižu drugare. Zdravo takmičenje i motivacija su uvijek dobrodošli, one su snaga razreda.
Petar: Razvojne putanje se razlikuju kod svakog djeteta. Danas je rijetkost da dijete dođe u školu da ne prepoznaje slova i ne vezuje ih za neke sličice ili riječi. Ukoliko je dijete prije polaska u školu pokazalo interesovanje za čitanjem i pisanjem ili preslikavanjem slova, ne treba ga sputavati u tome. Ali nerijetko smo svjedoci da su djeca često pogrešno naučena da čitaju i pišu. Tada dijete u nezgodnoj situaciji jer treba popraviti ono što je pogrešno naučilo. U takvim slučajevima se javlja otpor i odlaganje rada, te sugerišem roditeljima da ne insistiraju po svaku cijenu na prethodnom učenju čitanja i pisanja.
Kakva je motorika kod prvačića što se tiče pisanja. Ima li razlike nego neke ranije generacije koje su vjerovatno više pisale nego što je sad slučaj, kad djeca imaju mnogo više sadržaja online (tipa crtanje na mobitelu, tabletu…)?
Hankija: Radim u seoskoj školi, gdje učenici nažalost nemaju mogućnost boraviti u obdaništu. Motorika je jako slabo razvijena, ekranizacija je puno ” naštetila” učenicima, jer roditelji su dosta preopterećeni životnim problemima, životni standardi su visoki, primanja nažalost solidna ili loša. Stres je prisutan u svim segmentima života, tako da je lakše djetetu dati telefon, tablet, nego izaći na livadu i praviti vijenac od cvijeća. Prilikom samostalne izrade zadaće, roditelji postaju učenici, pišu, crtaju kako bi svoje dijete pokazali u najljepšem svjetlu, da sve zna. Motorika se razvija postepeno, kružeći, sjeckajući i igrajući edukativne igrice.
Duška: Motorika kod današnje djece je sve vise lošija u odnosu na prijašnju djecu. Mislim da su nas ove tehnologije i zaglupile u nekim stvarima.
Nadina: Nažalost sve su češće pojave loše, krute i ne koordinirane motorike. U razgovoru sa roditeljima shvatam da djeca veoma malo iskružuju makazama, crtaju temperama ili vodenim, boje razne površine bilo kojim bojicama . Nisu zainteresovani za preoblikovanja, doradu ili preradu materijala koji su im dostupni (pa ja kao mala sam voljela od zemlje praviti razne oblike, skupljala i travu pa kao ručak pravila mini pitice, dječaci su pravili staze za autiće, garaže…) danas je kod djece koncentracija loša, kratkoročna. Ja lično više volim kvalitetu nego kvantitetu. Bolje da prepišu pjesmu kraću ali lijepo i uredno, da ju ukrase bojama ili crtežom nego da prepisuju tekst. Trebamo imati na umu da djeca sada kreću ranije u školu, da su im mišići manje razvijeni te na svemu raditi polako, odmjereno i postupno.
Petar: Kroz svoje desetogodišnje iskustvo uviđam da je motorika sve slabija. Generalno gledajući, djeca su previše izložena ekranima (naročito telefonima i tabletima), te se razvija samo motorika palca i kažiprsta. Posmatrajući dijete kako rukuje priborom za pisanje ili priborom za jelo, očigledno je da je motorika slabije razvijena. Pored fine motorike, veliki problem je motorika djeteta kroz različite igre koje zahtijevaju spretnost, koncentraciju i preciznost (trčanje, hvatanje lopte, hod unazad…)
Osnovni oblici kretanja su zanemareni i na taj se slabi motorika djece.
Nažalost, moram istaći i to da se roditelji oduševljavaju načinom na koje njihovo dijete koristi mobilni telefon, ne analizirajući pri tome da ih to korišćenje nije podstaklo na bilo koji misaoni proces. Svi pokreti se dešavaju mehanički i dječiji mozak nema potrebu za aktiviranjem. Kako se u mozgu ne aktiviraju asocijativne regije, u odrastanju djeca imaju problem i u učenju, održavanju pažnje u komunikaciji sa drugom djecom i odraslima, kao i praćenju nastavnih sadržaja.
Koliko djeca u tom uzrastu imaju razgibanu ruku, da znaju stvari tipa zaokružiti, precrtati, obojiti…?
Hankija: Jako mali broj djece imaju razgibanu ruku, žele što prije završiti radove, u usmenim odgovorima su jako dobri, međutim na praktičnim dijelovima dolazi do problema, npr. kada treba obojiti lijepo ne prelazeći linije. Međutim uz dobru saradnju, riječi motivacije i pohvale sve se može nadoknaditi.
Duška: Često učenici dolaze koji nisu samostalni, koji ne znaju da drže olovku u ruci, koji ne mogu da razumije pitanje koje im je postavljeno pa da ga urade. Sve više mi se desava da u prvom razredu da svakom učeniku priđem i da mu moram uzeti ruku i početi raditi neku vježbu sa njim, jer on ne zna da zaokruži ili povuče neku malo komplikovaniju liniju
Nadina: Zaokruživanje im ide jako dobro generalno svima, kod bojenja je stvar količine, manje površine jako lijepo boje trude se ostati unutar linija, ali veće površine iziskuju veću koncentraciju i tu pokleknu većina. Kod precrtavanja je situacija znatno lošija nego kod bojenja. Precrtavanja iziskuje pažnju, vještinu, volju, motivaciju, takmičenje sa samim sobom a to danas djeca rijetko imaju, jedno ili nijedno u razredu.
Petar: Po dolasku u školu, uočljivo je da većina djece ima slabiju motoriku ruku, ali postoji i grupa učenika kojima je fina motorika dobro razvijena. Ono što praktikujem u radu je približiti djeci razvoj motorike kroz igru. Kao što sam prethodno naveo, djeca kada se igraju nemaju osjećaj da uče. Tada oni daju svoj maksimum u savladavanju prepreka, preciznom izvršavanju zadataka. Na kraju tu aktivnost automatizujemo i radimo na brzini. U početku aktivnosti poput zaokruži, precrtaj i oboji nisu kakve bi trebale biti. Istrajnim radom i ponavljanjima aktivnosti koje doprinose razvoju i usavršavanju pomenutih zadataka, ali i motivacijom djece, kod velikog broja učenika uočim napredak: da je obojeno precizno do linije, te da je pokret ruke laganiji, trag boje precizniji, da se prati linija ili nastavlja započet crtež. Kroz ovakve i slične zadatke, uočićemo da razvojna putanja djece nije ista. Veoma je važno individualno pristupati svakom djetetu, kako bismo podsticali razvoj do ličnog maksimuma.
Koliko Vi radite i na koji način na dječijoj grafomotorici? Koje vježbe su najbolje za taj razvoj?
Hankija: Najbolje vježbe su primjena raznih didaktičkim materijala, što nažalost nemamo svi dostupni. Ipak, grafomotorika se može popraviti kroz razne listiće, nastavne zadatke koji će imati samo zadatak koordinaciju pokreta i grafomotorike. Učenike motivirati da sve što nisu od prvog puta uspjeli, nije znak da to ne mogu nego da se trebaju truditi i vježbati.
Duška: .Veoma mnogo radim na tome, često nema uspjeha jer dijete ne može da prelomi ruku, ne moze da nauči pravilno držati olovku. U ovoj generaciji imam učenika koji je došao do četvrtog razreda, a grafomotorika se još nije dobro razvila. Dajem im stalno neke radne listiće, ili nešto da oblikuju, sve što bi moglo da ima uticaj na razvoj i poboljšanje grafomotorike.
Nadina: Za razvoj grafomotorike ima tako mnogo vježbi i toliko dostupnih. Ja volim preoblikovati sa djecom, imati razne radionice gdje pravimo rukotvorine. Tako zajedno sjedimo, razgovaramo, pravimo, učimo gledajući i pokazujući jedni uz druge. To mi je najdraže, vidjeti ponos u njihovim očima na same sebe jer su napravili nešto prelijepo. Zadajem im da precrtavaju jednostavne likove, boje površine označene tačkama, radimo sa plastelinom slobodna volja ili tematski, pravimo nakit od perilica ili isjeckanih slamki, nižemo cvjetove praveći vijence za glavu, nižemo listove bušačem za papir im izbušim rupe i nižu na vunu… Sve što mogu djeca izvesti uz minimalnu pomoć učitelja je odlična vježba. Ja radim sa njima pokazujem objašnjavam korak po korak oni me oponašaju.
Petar: Kako je sam prvi razred koncipiran i daje nam mogućnost za niz različitih aktivnosti koje nisu raspoređene prema predmetno-časovnom sistemu, često organizujemo igre u učionici koje podstiču razvoj grafomotorike.
Sve vježbe koje radimo u školi, roditelji i djeca mogu ponavljati kod kuće i time doprinijeti da se grafomotorika nesvjesno i kroz igru razvija i usavršava.
Prije svega, igra sa lego kockama na principu da kockice slažemo sa 2 ili 3 prsta, zatim zalijepimo 2 prsta, te pokušamo prenositi kockicu sa jedne figure na drugu. Postepeno uvodimo rad sa makazama, gdje je važno da dijete ispoštuje zadanu liniju i po njoj siječe oblike. žzatim spaja tačkice i otkriva figuru koja se krije, docrta dio crteža koji nedostaje. Kada smo u prilici, igramo se i tako što štapićima za hranu prenosimo sitne igračke iz posude u posudu. Rješavanje igara kao što su lavirint ili put životinje do hrane svakako pomažu usavršavanju grafomotorike. Vremenom će se uočiti da djeca laganije drže pribor za pisanje, da ne ostavljaju dubok trag olovke ili bojice, da uživaju u crtanju i bojenju, a kasnije i u pisanju pisanih slova.
Ima li razlike između djece koja idu u vrtić prije škola i koja ne idu?
Hankija: Razlike ima najviše u socijalizaciji, formiranju higijenskih i radnih navika, bogatog vokabulara i rječnika učenika, kao i samostalnosti.
Nadina: Naravno da ima razlike. Po mom skromnom mišljenju morala bi postojati bolja komunikacija vrtića i škola, usklađeni nastavni plan i program.
Jer sve više vrtići zadiru u plan škole, tako rade neke teme već u vrtiću, većim grupama, pa je djeci dosadno u školi jer su to radili. Sve treba znati iskoristiti u korist većine, usmjeriti djecu. Gledati kako i ostale ohrabriti da sustignu drugare a ne da se obeshrabre.
Petar: Odlaskom u vrtić dijete se prvi put odvaja od roditelja i prilagođava kolektivu. Takvo dijete lakše prihvata dolazak u školu i odvajanje od porodice nego djeca koja su prije škole bila usmjerena samo na roditelje ili baku i djeda. Na taj način se vidi prva razlika između djece koja su pohađala vrtić i one djece koja to nisu. Djeca iz vrtića su samostalnija u radu i obavljanju svakodnevnih zadataka, lakše usvajaju pravila kolektiva i prilagođavaju se grupi vršnjaka. Njihova komunikacija je otvorenija. Lakše stupaju u kontakt sa drugom nepoznatom djecom i stvara se prijatna i pozitivna socio-emocionalna klima. Kroz vrtić nauče da kontrolišu ispoljavanje sopstvenih emocija, da budu empatični i da pravilno reaguju u skladu sa novonastalom situacijom, sa kojom se ne bi sreli da su isključivo usmjereni na roditelje.
Svakako da i roditelji mogu pomoći svom djetetu, koje ne ide u vrtić. Oni mogu odvojiti vrijeme za razgovore sa djecom, biti strpljivi dok dijete želi i uči različite životne vještine oponašajući odrasle. Djeca mnogo vole da uče i da oponašaju model ponašanja starijih iz svog okruženja.
Zato evo prijedloga: Svratite do marketa, telefone ostavite kod kuće, kupite novu čokoladicu Životinjskog carstva, jer se sada unutra pored naljepnice krije i grafotmoroička vježba. Napravite takmičenje, ko će prvi rješiti zabavan zadatak koji krije čokoladica Životinjskog carstva: Roditelj ili dijete?
Kampanje poput ove, koje za cilj imaju ne samo poboljšanja kvaliteta vremena koje imamo s djecom, nego i učestvovanje u važnom dijelu odgoja svakog djeteta, su nešto što nas inspiriše. A ako vam kažemo da je Kraš otišao korak dalje pa napravio i bojanku sa grafomotoričkim vježbama, Životinjsko carstvo će postati još draža čokoladica.
Pored 35 različitih grafomotoričkih vježbica koje se nalaze u novom omotu čokolade, tu je bojanka sa 5 dodatnih vježbi koja može biti vaša već klikom na link.
Možete da podijelite čokoladicu, ali pustite dijete da samo uradi svaku od vježbi. Budite tu kao podrška, baš kao što je Životinjsko carstvo podrška odgoju već godinama.
Omiljena čokoladica svih generacija sada je postala – još omiljenija.
