Zašto je trpila toliko i zašto je došla do toga da stalno dobija batine i da na kraju mora snimati sebe dok je tuče da bi ljudima dokazala šta trpi. Da bi ih uvjerila… Zašto nije ranije otišla?
Zato što možda nije imala gdje i kome. Odmah mi padne na pamet predstava “Biće, biće” i genijalna Nada Đurevska koja Merimi, svojoj kćerci u predstavi kaže (nakon što se vratila kući i požalila da je muž tuče): “A mene moj nije tukao? Ja mogla trpiti, a ti ne možeš?”
Možda nije ranije otišla jer nije imala kome otići. Možda joj je cijeli život servirana slika i uvjerenje da je udaja kraj i da nema nazad. Jer nismo svi odgajani tako da znamo kako ne treba trpiti nijedan udarac i da znamo kako onaj prvi sigurno neće biti samo jedan.
I da znamo da se i nakon tog prvog, ako se desi, imamo gdje vratiti i kako je jedino, ne samo najbolje rješenje, odmah otići.
Zašto nije otišla ranije? Zato što možda nije imala način. Lako je otići kad imaš svoju platu i ne zavisiš od nečijeg prihoda.
Lako je otići kad možeš izaći iz kuće i unajmiti negdje stan, a da znaš da ćeš ga imati čime platiti. I da znaš da ćeš imati čime hraniti svoje dijete, a da ti to ne mora niko dati. Tad je lakše otići.
Mnoge ne odu jer ne rade, jer su odgojene tako da ostaju kući brinuti o porodici. Mnoge ne odu jer ne rade zato što nema posla čovjeku primjerenog.
Jer kad trebaš birati između toga da ti neko “slomi leđa” na poslu za par stotina maraka, koje onda opet daš za čuvanje djeteta – izbor nije težak. Pa radije sjediš kući uz dijete.
Mnoge ne odu zato što im nisu roditelji cijeli život trubili kako moraju imati svoj dinar i ne zavisiti ni od koga. A to je još uvijek na ovim prostorima izuzetak, a ne pravilo za žene. Nažalost.
Zašto nije otišla ranije? Zato što možda nije vjerovala da je odlazak opcija. I zato što se možda nadala da će biti drugačiji. Zato što je vjerovala da će se nešto promijeniti – da će se on promijeniti. Zbog djeteta možda.
Zbog toga što nekad nije bio takav, pa će se vratiti onom što je bio. Zato što nije vjerovala sebi da zaslužuje drugačije.
O, koliko smo samo mi ljudi, da ne kažem žene, skloni tražiti krivicu za sve što se dešava u sebi. Pa još kad ti to neko ponavlja stalno, onda povjeruješ u to da si 100% ti razlog što je neko takav.
Nasilje u porodici je veoma kompleksna tema. Na ovim našim prostorima duboko ukopana u patrijarhat. Dovoljno je samo da vidite komentare žena na vijest o tome da muž tuče ženu, bilo koju, pa da vam postane jasno gdje živimo.
I koliko je malo podrške za žrtve. I razumijevanja, prije svega. I da vam postane jasno zašto možda nije otišla ranije. Jer je takve žene možda imala oko sebe – one koje to smatraju normalnim i čude se kad se neko buni protiv toga da bude bokserska vreća.
Jer, svi gledamo na svijet iz svojih uvjerenja. I ne možemo znati šta se u čijoj glavi dešava, kako je odgajan i u šta vjeruje. A najviše od svega – koliko vjeruje sebi i u to da zaslužuje živjeti normalno, bez batina.
I zato bih voljela da, ako na tren i pomislite ili se zapitate “Zašto nije otišla ranije?” – nakon toga uslijedi i misao “Bravo, dobro je da je reagovala dok je još uvijek živa! Ko zna koliko se godinama mučila i trpila i zašto…” I da nakon toga pomislite “A kako joj možemo pomoći”.
Jer bez toga nam nema naprijed.
Piše: Hana Kazazović
