Pre skoro godinu dana, jedan domaćin je u centru Pirota, na sred ulice, sa jasnom i direktnom namerom usmrtio ženu.
Pre ubistva, žena je od pomenutog dobila više pretnji, a isti je sedam puta lomio izlog radnje u kojoj je nesretna žena radila.
“Pa što ga nije prijavila?”
Drago mi je što sam postavio to pitanje – elem, prijavila ga je. Ne jednom, ne dvaput, nego ukupno devet puta. Još jednom – DEVET PUTA.
I kako je to rešeno? To je rešeno tako što je lik dobio, pazite sad – zabranu prilaska.
Znate ono kada negde nije dozvoljeno parkiranje, ali nema nikog da vas vidi, pa vi probate da parkirate, ali mađija izrečene zabrane je toliko moćna da usled njene volšebne manifestacije vi jednostavno ne možete da se učačkate na to slobodno mesto, pa da ste bog! Ne znate za to?
Evo, ne znam ni ja – verovatno zbog toga što to uopšte tako ne radi.
Da li nadležni znaju da to tako ne radi? Osnovano sumnjam da znaju jer za postavljanje osobe na funkciju pod čijom je nadležnošću rešavanje takvih ozbiljnih slučajeva postoji taj krajnje rigidan uslov da kandidat obavezno mora imati više od tri godine života i da ne konta da je “Gospodar Prstenova” pravljen po istinitom događaju – znači po pitanju toga stvarno nisu fleksibilni.
Pa kad je već procedura odabira adekvatne osobe do te mere zahtevna, kako je moguće da se takve stvari i dalje dešavaju?
Postoji nekoliko škola misli u vezi sa tom problematikom, ali ja lično smatram da je odgovor na ovo nadasve kompleksno pitanje da odgovorne snažno boli čitav k*rac da rade svoj posao.
Ja vam se stvarno izvinjavam na ovom prostakluku, dosta sam razmišljao kako da izbegnem vulgarnost, ali verujem da u srpskom jeziku ne postoji adekvatnija sintagma za dočarati ovo vrlo specifično stanje nedavanja ni 5% jeba, duboko ukorenjeno u našem društvu.
I tako njih boli komplet pomenuti organ, a broj ubijenih žena u porodičnom nasilju raste iz godine u godinu. Evo baš 2023. dogurašmo do 28 ubijenih žena, a kako je ova godina počela, svaka je prilika da ćemo do kraja iste oboriti još jedan rekord. Ono što se u celoj priči ne pominje dovoljno jeste to da u nezanemarljivom broju slučajeva domaćin i sam sebi presudi. Ovo će nam biti bitno dalje u priči.
“A šta je sa muškarcima?”
I to mi je drago što sam pitao – po dostupnim podacima, u porodičnom nasilju u Srbiji je 2023. godine ubijeno 16 muškaraca.
Ovo je ključni momenat jer sad se u velikom broju glava onih koji čitaju dešavaju svakakve relativizacije i mešetarenje sa mogućim razlozima i povodima.
Znate već ono: “Ko zna šta mu je ona radila/šta je on njoj radio” i slični komentari. Nemojte to raditi, ako je u vašoj moći da se zaustavite. Šta god da je ko kome radio, mislim da možemo da se složimo da ubistvo nikako nije zdravo rešenje.
Ono što se ne može statistički precizno utvrditi je u koliko partnerskih odnosa je prisutno fizičko i psihičko nasilje koje ima ozbiljan potencijal da u jednom pogrešnom momentu postane deo fatalne statistike, ali prognoze su da je u pitanju svaka treća porodica.
“Pa šta je rešenje?”
Neki predlažu strožije zakonske mere. Moje lično mišljenje je da to neće napraviti neku ozbiljnu promenu i da bi bilo čist populistički potez, jer osoba u afektu jednako neće razmišljati o 10 godina robije, 20 godina robije, doživotnoj robiji ili smrtnoj kazni.
Iskreno, ne znam šta bi bilo funkcionalno rešenje za starije generacije jer tu je šteta već odavno napravljena i što smo stariji, manje su šanse da ćemo napraviti neke ozbiljne promene u glavi.
Ali možemo da podstaknemo mlađe generacije da nauče ono što nas većinom naši roditelji nisu naučili – da je u redu da osećaju stvari koje osećaju, da ne potiskuju svoje emocije, nego da ih prihvate i kroz to prihvatanje nauče kako da se nose sa njima, ali i da je njihova odgovornost šta će uraditi sa tom spoznajom.
Za to je potrebno strašno mnogo truda, vremena, mukotrpnog rada i strpljenja, ali što se pre počne, manje će teško biti. Neće vam tu država pomoći jer, kako smo u par navrata ustanovili, imaju taj problem u pelvičnoj regiji koji ih sputava u svemu što im ne donosi direktan ili posredni ćeif.
Za sve što ne možete sami, postoje stručna lica.
I za kraj, molim vas, ovo je jako važno – ako imate problem sa automobilom, normalno je da ćete otići kod auto-mehaničara, a ne kod odžačara. Tako isto nemojte na keca uzimati mišljenje električara ili ginekologa kao relevantno na polju pedagogije i psihologije – pogotovo ne na društvenim mrežama. Ja na vašem mestu ne bih ni mene slušao kada vam moj savet ne bi bio da pitate nekoga ko je stručan.
Piše: Goran Bogunović