Moja frizerka odnedavno radi samo po dogovoru.
Počela sam je izbjegavati zbog toga, osjećam se kao da je varam, ali ne mogu više tako. Nije ona ništa kriva, ali postalo mi je opterećenje što se svaki put moram naručiti kao da idem na operaciju glave i sve mi to ide na živce, nije to za mene, predomislim se tisuću puta do dogovorenog termina jer od trenutka dogovaranja pa do dogovora prođe i po deset dana, i iako mi se ne ide nigdje taj dan, jer trenutak je prošao i kosa mi je čak krasna, možda nikad bolja, a i glava fino s njom izgleda, neugodno mi je otkazati i ipak dođem u dogovoreno vrijeme da je ne bih uvrijedila, moju frizerku koja je oslobodila termin baš za mene, a kad je sve tako nevoljko naravno da ne ispadne dobro, ispadne loše i čudno, i premda mi prijateljice znaju reći da će biti dobro za tjedan, dva, to jednostavno nije to, nikada nije to.
Želim zablistati, želim doživjeti energiju promjene i trebam frizere koji će me primiti sad i odmah, ne ono vratite se za sat vremena, obavite si nešto po gradu ili dođite sutra u osam ujutro, ne, novu glavu hoću sad i odmah, ne razumijem što tu nije jasno.
I baš kad se sve fino poklopilo, kad mi se posrećilo u prvom salonu u koji sam kročila, spontano kako sam i htjela, baš sam tog dana na povratku kući morala proći pored salona moje matične frizerke. Sva radosna i s novom frizurom, nekako zadovoljna, lijepa samoj sebi u svakom izlogu, naletjela sam na nju. Pušila je ispred salona i pila kavu čekajući sljedeću stranku. Po dogovoru. Zatekla me.
Prekasno sam se sjetila pretrčati na drugu stranu ceste, jer kad je prekasno onda je preglupo, htjela sam se na brzinu sakriti iza nekog kombija, još gluplje, i morala sam se suočiti.
Kako li me samo grižnja savjesti izjela u trenutku kad sam se sjetila da smo nekad tako zajedno pušile i pile kavu, sretne i ispunjene nakon obavljenog posla, ja s novom frizurom, ona zadovoljna jer sam ja zadovoljna, cijelo nas je susjedstvo pozdravljalo, bile smo kao filmske zvijezde, ali ta vremena su prošla, ona radi po dogovoru, zaboga miloga, po dogovoru, nestalo je spontanosti, iskre, iznenađenja, i eto me pred njom.
Znam da zna, mislim, vidi se, nije teško primijetiti, ali da se ne uvrijedi, odlučim sasvim malo lagati, samo da je poštedim.
Ne prekida se tako naglo, iz vedra neba, kao sjekirom, ne, ne, to je okrutno, najprije treba malo zagrepsti žiletićem sloj po sloj, pažljivo, da ni ne osjeti, točno onako kako je ona mene šišala, dlaku po dlaku, možda će manje boljeti. Sve mi je to prolazilo kroz glavu dok nisam kao iz topa, vođena instinktom preživljavanja, ispalila utješnu laž „Sama sam se šišala!!“.
Ona, moja frizerka, uputila mi je pogled koji ne mogu opisati, pogled vječne zime, snježna kraljica u tom trenutku bila je poput nevinog djetešca u usporedbi s njom, srknula svoju kavu, otpuhnula dim i hladno, kao sjekirom, odrezala: „Vidi se“.
Cijuknula sam nešto nalik na oprosti, nisam to planirala, ali nije me čula. Ušla je u salon jer ju je čekao dogovoreni termin i moje riječi izgubile su se u hučanju fena. Stala sam iza onog kombija i pogledala se u retrovizor. Odjednom, to više nije bilo to.
Piše: Andrea Grgić