U predškolskoj ustanovi, vaspitačica bi sjedila tik do mog krevetića jer nisam htjela da spavam. Nisam mogla izdržati da mirno ležim. Mrzila sam tišinu.
U vrtiću bi vaspitačice gledale u mene kako bi me spriječile da se vrtim okolo i razgovaram sa drugarom do mene. Biti prisiljen sjediti tamo bilo je kao mučenje. Samo sam htjela ustati i plesati.
U prvom razredu, učiteljica je stavila moj sto u ćošak, okrenut prema zidu, kako bih prestala da ćaskam sa prijateljima. Naučila sam kako da presavijam papirnate avione da bih mogla poslati bilješke svojim prijateljima, pa je učitelj oko mene stavio četiri ormarića za dokumente u obliku slova L da me “zabarikadira” i nazvao to mojom “kancelarijom”. Bila sam tako usamljena… i pomalo posramljena.
U drugom razredu bi mi zamjerali što sam umjesto zadatog posla pisala stvari poput „Mojih 10 najboljih prijatelja“. Voljela sam da pišem. Jednostavno nisam htjela pisati “izvještaj o žabama”.
U trećem razredu učiteljica je tražila sastanak sa mojim roditeljima. Sedmicama sam kasnila u gradivu. Nikad neću zaboraviti njene riječi: „Kada bi Angela provodila onoliko vremena fokusirajući se na gradivo kao na svoj društveni život, bila bi odličan đak.”
Nisam mrzila školu. Voljela sam da se viđam sa svojim prijateljima, razgovaram sa ljudima, da stvaram, ali kada je došlo doba dana kada sam morala mirno da sjedim i slušam kako neko blebeće o nečemu za šta me nije briga, naježila bih se. Kad su nam čitali naglas, moj mozak nije mogao obraditi riječi. Sada to opisujem kao da me “zasvrbi mozak”. Da su mi samo pustili da čitam sama – ili još bolje, da sama biram svoje knjige – mogla sam im pokazati za šta sam sve sposobna.
U šestom razredu dogodilo se čudo. Mijenjali smo učionice nekoliko puta tokom dana, što mi je dalo razlog da se nečemu radujem. Mogla sam da ustanem, da se krećem. Što je još važnije, jedna od mojih učiteljica je bila kao “dar od Boga”. Smiješila mi se, čitala moje pjesme, s ljubavlju prihvaćala moja umjetnička djela i govorila mi koliko sam nadarena. Gospođa Regan — učinila je sve podnošljivim.
U kasnijim razredima, strah od prizemljenja stvarao je zdrav pritisak na mene da se fokusiram – osim u matematici. Kada su pomiješali slova sa brojevima, za mene je to bilo “špansko selo”. Posljednji čas matematike koji sam pohađala bila je druga godina. Nisam uspjela i rekla sam nastavniku da ću ponovo polagati razred. Rekao je: „Ako ti dam 3 hoćeš li mi obećati da nećeš ponovo polagati razred i da ćeš samo završiti s matematikom? I ti i ja znamo da ovo nije tvoja stvar.” Bio je u pravu, i tako smo uradili.
Vatra u mom mozgu i tijelu doveli su do toga da stalno tražim stimulaciju, uzbuđenje. To je dovelo do nekih rizičnih i nezdravih ponašanja. Ono što većina ljudi naziva mirom i tišinom, meni se čini kao usamljenost, muka. Imam previše misli da izrazim, previše da uradim. Nije FOMO (fear of missing out), samo toliko volim život da želim da ga iskusim. Želim da zaronim glavom u glasna, srećna iskustva. Kada nisam usred jednog, razmišljam šta će biti sledeće. Dovraga, čak i kada sam usred jednog, razmišljam o sljedećem.
Hvala Bogu da me nježno uputio na put karijere gdje su me sve te misli, ideje i priče u mojoj glavi učinile dobrom. Ponekad znam da moram zatvoriti vrata svoje kancelarije, pojačati muziku i ući u svoju zonu stvaranja. Drugih dana ne radim apsolutno ništa jer se moj unutrašnji motor jednostavno kreće prebrzo. Naučila sam da pružim sebi milost i pokušam ponovo sutra.
Stvari su se promijenile otkako sam odrastala ‘80-ih, ali za mnoge djevojke sa ADHD-om, nije sve toliko drugačije. Pogrešno smo shvaćene. Možda mislite da smo dosadne, čudne, željne pažnje. Mislite da se ne trudimo dovoljno, da ne radimo u skladu sa svojim potencijalom. Vjerovatno ste u pravu, ali naši mozgovi su umorni. Oni nikada ne prestaju. Nikada se ne smiruju. Svjetlo nam se nikad ne gasi.
Budite strpljivi sa tim vrckavim devojkama. Saznajte šta zanima njihove male umove dovoljno da njihov motor može neko vrijeme da radi u praznom hodu. Recite im da imaju supermoć – ako samo mogu da shvate kako da je iskoriste za dobro. Poruke koje im date u tim ranim danima zauvijek će živjeti u njihovim glavama.
