Uz dobre filmove uvijek je dolazila i dobra glazba. Nekada sam pojedine filmske scene priželjkivala u svom životu. Htjela sam, nekada, da me boli, ali da svejedno odlazim.
Nekada sam htjela biti udana za svog prvog dečka. Nekada sam željela tužno ispijati pivo na kauču osobe koju ne poznajem, okružena strancima na nekom glupavom tulumu i na kraju se udati za najljepšeg stranca u prostoriji. Nekada nisam željela ništa.
Nekada sam plakala na scene koje uopće nisu bile tužne. Najviše sam voljela gledati tužne filmove jer sam, potajno, voljela biti tužna. Tom ću osobinom nešto kasnije otjerati vrlo bitnu osobu iz svog života. Stavljala sam često tugu ispred svega drugog i tako sam bila sigurna.
Film “5×2” tužna je ljubavna priča koju pratimo od kraja ka početku. Putujemo od rastave braka do trenutka kada su se zaljubili. Ovaj me film ponovno podsjetio da nisu sve ljubavi sretne i da nisu sve priče stvorene da traju vječno. Pitala sam se zbog čega se stvari raspadaju i zbog čega ljudi prestanu viđati jedni u drugima one sitnice zbog kojih su počeli graditi zajednički život!?
No, danas nisam ovdje kako bih dijelove ovog filma sastavljala i povezivala ih s vlastitim dijelovima života. Danas sam došla ispričati priču o dvoje ljudi i jednoj pjesmi.
I
Prvi sam je puta čula upravo u ovom filmu. Scena u kojoj ova pjesma svira nešto je što sam oduvijek željela u svom filmu. Zaplesati s nekim koga beskrajno voliš, u stanu koji nazivate svojim, nakon večere koju ste napravili za ljude koje nazivate svojima. Ova mi se scena urezala u pamćenje, a pjesma nikako nije izlazila iz glave. Slušala sam je danima. Nosila sam laptop u kupaonicu i puštala je na repeat dok je vrela voda udarala o tijelo koje je tada bilo premalo da bi išta shvaćalo. Vraćala sam joj se neprestano, kao da sam znala da će se iz nje roditi nešto veće od mene same.
II
Pratila me ta pjesma cijelu tu godinu, uvela me u onu nakon nje i izvela me iz veze zbog koje je moje tijelo dobilo neke nove ožiljke. Onda sam upoznala osobu koja je učinila da ožiljci koje imam nestanu u vrlo kratkom roku.
Kada sam mu prvi puta pustila tu pjesmu rekao je da ju je slušao davno, kada je bio dijete i kada je gledao majku kako kuha. Uz tu sam mu pjesmu pričala o stvarima o kojima nikada nikome nisam. On je bio osoba kojoj sve teške stvari vrlo lako kažeš i nikada te poslije tih stvari nije bilo sramota. Liječili smo jedno drugo riječima, dodirima i tajnama koje nikada prije nikome nismo otkrili. Liječili smo jedno drugo dok je svirala ova pjesma.
III
Bilo je ljeto i svi su već znali za našu ljubav. Nekada danima nisam odlazila doma. Hranila sam se stvarima za koje prije nisam uopće ni znala. Bilo je ljeto i pravili smo neki tulum koji nije bio ni glup, ni prepun nepoznatih ljudi, a nisam ni pila pivo. Bio je to naš tulum, naši ljudi, nas dvoje i više nisam zamišljala scene iz filmova kao nešto što želim da je moje. Voljela sam svoj film onakav kakav je bio u tom trenutku i nisam ni pomišljala na nešto drugo. Odjednom su se razišli ljudi. Netko je došao na ideju da se ide do grada, a mi smo ostali sjediti u tišini. Onda je zasvirala ova pjesma i mi smo plesali. Ona scena iz filma postala je naša vlastita i mislila sam da se takva sreća nikada ne gasi.
IV
Prošlo je nekoliko godina. Sjedila sam sama. Daleko od ljudi, tuluma, sreće i daleko od njega. Slušala sam našu pjesmu dok sam suze pretvarala u riječi i dijelila ih s ljudima na svom blogu. Bilo mi je užasno teško, no pjesma me tjerala da skupljam svoje krhotine s kreveta i da se pokrenem. Napisala sam: “Previše se poklanjam ljudima koji zauzvrat daju jako malo.
Nisam ljuta na njih…i oni su, naposljetku, samo izgubljeni stanovnici ovog Svemira. Traže se, čekaju, sigurno nekada i plaču, čude se i žele da sve postane bolje od ovoga što imaju sada. I postat će. Postat ćemo…najbolje verzije sebe. Ipak smo sami sebi najbolji sparing partneri. Stari mi protiv sadašnjih sebe – nestrpljivo iščekujem nas koji još uvijek ne postoje.” Mislila sam o pjesmi, o riječima, zacijeljenim ranama i naizgled neprolaznoj sreći. Postoje li stvari koje su vječne?
V
Slušala sam našu pjesmu i razmišljala o stvarima koje su vječne. Svaka je uspomena vječna. Svako sjećanje na pjesmu, ples, riječi i dodire, jačaju ono što je nekada mislilo da nikada neće stati. Pa što? Neka i prestanu stvari, osjećaji, neka pjesme prestanu biti naše. Neka se riječi više nikada ne izgovore, neka se više nikada ne sretnemo i neka, ako se sretnemo, okrenemo glavu u drugom pravcu.
Neka se dogodi sve što smo mislili da nikada neće, no neka ostane pjesma. Slušam pjesmu i razmišljam o stvarima koje su vječne. Nadam se da ova praznina nije jedna od njih.
