Sinoć je bilo nečeg novog u tebi. Nečeg neopipljivog čega pre nije bilo tu.
Sinoć mi se učinilo na trenutak da mogu da vidim obrise čoveka koji ćeš biti. Nešto u tvom licu dok si mirno spavao pored mene, kao i svake noći otkad si se rodio ovog proleća. Nešto u tom spokojnom, ozbiljnom izrazu podsetilo me na osobu koja ćeš tek postati, kojoj moje naručje više neće biti ceo svet.
Sinoć, dok si bio budan između dva i tri ujutru i mirno se igrao i brbljao svoje besmislene reči pored mene, u sebi sam toj osobi koja ćeš postati pisala ovo pismo.
Izrazi kojima pokušavaju da ti približe roditeljstvo dok čekaš svoju prvu bebu su skoro uvek klišei.
„Tek ćeš da vidiš šta stvarno znači voleti.“
„Naspavaj se dok možeš.“
Izrazi kojima pokušavaju da ti približe roditeljstvo dok čekaš svoju prvu bebu su skoro uvek klišei.
„Sve će se iz korena promeniti na načine koje ne možeš ni da zamisliš.“
„To je najteži i najlepši posao na svetu.“
Ti izrazi su klišei jer je istina da nema tih reči kojima nekome ko još uvek nije iskusio roditeljstvo može dovoljno dobro da se opiše. Nema tih reči ni za lepotu, ni za ljubav i ponos, ni za brigu i suze.
Skoro cela prva dva meseca tvog života ja sam preplakala. Bio si željena i planirana, sa ljubavlju nošena i sa nestrpljenjem očekivana beba, naše prvo dete. Mesecima smo ti birali ime dok nismo našli ono čiji zvuk je činio da nam bude toplo oko srca. Satima smo sklapali tvoj krevetac i prikupljali i sređivali stvarčice od prijatelja i rodbine koji su imali stariju decu. Tvoj tata je na lutkama vežbao presvlačenje pelena i položaje koji se preporučuju kod grčeva. Od kad smo saznali za tvoje postojanje, od momenta kada si za nas bio samo izuzetno bleda druga roze linija na testu trudnoće – radovali smo se i sa ljubavlju pripremali za tvoj dolazak.
Pa opet, prva dva meseca tvog života plakala sam svakog dana.
Istina je da nema tih reči kojima nekome ko još uvek nije iskusio roditeljstvo može dovoljno dobro da se opiše. Nema tih reči ni za lepotu, ni za ljubav i ponos, ni za brigu i suze.
U devetom mesecu, kada sam prestala da radim, sate i sate sam provela gledajući dokumentarce o trudnoći, porođajima i bebama. Nije bilo TV porođaja i TV bebe koju nisam ispratila sa suzama, preplavljena emocijama tog uzvišenog čina. Moja očekivanja od tog epohalnog momenta kada ću konačno ugledati tvoje lice uživo, a ne samo preko zamućenih slika na ultrazvuku bila su – bezgranična. Taj momenat u kome po prvi put vidiš bebu za koju znaš da, među milijardama i milijardama beba rođenih u istoriji čovečanstva, baš ona nosi tvoje i gene čoveka koga voliš? Taj osećaj mora da nema ravnog!
„Konačno ne moram više da guram… Konačno ne moram više da guram… Konačno ne moram više da guram…“, bilo je sve što mi je prolazilo kroz glavu kada su te doktori posle sat i po vremena napona i guranja izvukli iz mene, uz neizbežnu epiziotomiju i pritiskajući mi stomak više nego što sam mislila da je bezbedno. Drugih emocija, osim ogromnog olakšanja što je porođaj gotov, nije bilo, čak i kada sam videla suze radosnice u očima tvog tate koji je prisustvovao porođaju, kada su te posle brzog pregleda doneli nazad da se upoznamo.
Moja očekivanja od tog epohalnog momenta kada ću konačno ugledati tvoje lice uživo, a ne samo preko zamućenih slika na ultrazvuku bila su – bezgranična.
„Da li te već preplavila majčinska ljubav“, pitala me je svekrva nežno kada smo izašli iz porodilišta.
„Da, ovo je najlepši osećaj na svetu.“, lagala sam, rešena da niko ne sme da sazna kakav sam monstrum, kakva nemajka koja ne voli svoju bebu.
„Ovo je bila greška…“, plakala sam neutešno mužu u naručju. „Ovo je preteško… Uništili smo svoje živote… Bilo nam je tako lepo pre, tako bezbrižno i veselo… Zašto smo ovo sebi uradili“, jecala sam, preplavljena hormonima i postporođajnim bolovima i neprijatnostima svih vrsta o kojima nije lepo pričati u društvu. On me grlio čvrsto i uveravao, svakog dana iznova i sa istim uverenjem, da je ovo samo faza koju mnoge žene prođu i da ću se oporaviti i da ćemo ponovo biti srećni. Da nije bilo njega i da nije bio snažan i pun ljubavi kakav jeste – ne znam kakav bi ova priča imala kraj.
„Da li te već preplavila majčinska ljubav“, pitala me je svekrva nežno kada smo izašli iz porodilišta. „Da, ovo je najlepši osećaj na svetu.“, lagala sam, rešena da niko ne sme da sazna kakav sam monstrum, kakva nemajka koja ne voli svoju bebu.
Istina je da si na početku za mene bio samo ogromna obaveza. Apsolutno i bez senke sumnje mi je bilo jasno da smo tu obavezu sami sebi stvorili i da je samo na nama odgovornost da sada učinimo apsolutno sve da tebi bude dobro. Kao i kod svih roditelja, tvoje potrebe su bile na vrhu lestvice prioriteta i mogla sam satima da ne odem u wc niti da jedem, ako si ti, posle teškog perioda grčeva, ponovo zaspao tek na meni, sa dojkom u ustima. Radila sam sve što je trebalo, ali mehanički, bez trunke uživanja. Mislila sam o tome kako su se društvo i evolucija zaverili da obmanu ljude da požele bebe, jer je to očigledno bio čisti mazohizam.
Iz tog ranog perioda sam tek po neku tvoju sliku podelila na društvenim mrežama, reda radi. Nisam mogla da podnesem da se i virtuelno pretvaram kako sam srećna majka koja „uživa u svakom trenutku“, kao što svi pričaju da treba. Ti nisi ničim pokazivao ni da primećuješ moje prisustvo, a o uzajamnoj ljubavi na prvi pogled nije bilo ni reči. Bila sam strašno ljubomorna na obe tvoje bake koje kao da su te, nekom magijom, bolje poznavale i više volele nego ja. Izjedala me krivica i stidela sam se sama pred sobom. U najgorim momentima sam se plašila da nikada neću osetiti tu majčinsku ljubav o kojoj svi pričaju i da ja jednostavno nisam stvorena da budem dobra mama. Nalazila sam se u mračnom tunelu baby bluesa bez svetla na vidiku, pritisnuta potrebom da niko to ne vidi.
Nalazila sam se u mračnom tunelu baby bluesa bez svetla na vidiku, pritisnuta potrebom da niko to ne vidi.
Postoje tačno određene stvari na koje je dozvoljeno da se požališ javno kada si mladi roditelj.
Možeš reći da ludiš od nedostatka sna, možeš reći da dojenje nije tako prirodno lagan proces kao što si pretpostavljao, možeš čak i reći da je sve ukupno imati novorođenče mnogo teže nego što si ikada, i pored svih upozorenja, zamišljao.
Ali nikako ne smeš reći da svoje novorođenče ne voliš još uvek onako kako znaš da bi trebalo.
Iz mog iskustva, nije istina da se u trenutku kad se rodi beba rodi i majka. Jeste, beba se rodi, ali majka se postaje, i to lagano, korak po korak.
Prvi put sam se osetila kao tvoja majka kada si me, taman tamo negde oko 40. dana života, kada završavaju tradicionalne babinje, jednog jutra pogledao pravo u oči i prvi svesni osmeh se razlio tvojim licem. Osetila sam iskru u srcu, stidljivu malu iskru ljubavi, o kojoj sam se plašila mnogo i da razlišljam da je ne bih ugasila.
Iz mog iskustva, nije istina da se u trenutku kad se rodi beba rodi i majka. Jeste, beba se rodi, ali majka se postaje, i to lagano, korak po korak.
Osetila sam se kao tvoja majka kada si neutešno plakao dok te nunala baka, a onda se smirio čim sam te ja privila na grudi. Duboko si udahnuo moj miris, nasmešio se svojim bezubim ustašcima i zadovoljno zaspao.
Osetila sam se kao tvoja majka kada si počeo sa nestrpljenjem da kašljucaš kad bi se približilo vreme dojenja i onda blaženo zakolutao očima kada bi osetio moje mleko, za tebe očigledno najlepšu stvar na svetu.
Osetila sam se kao tvoja majka kada sam te uvila u maramu i izvela u šetnju, a ti si se, posle šarmatnog smeškanja strancima, u jednom trenutku kao postideo i sakrio meni u nedra.
Kada si počeo da uživaš u mom pevanju i da cičiš od sreće kad bih te bacala u vazduh.
Kada si netremice gledao u mene dok recitujem tvoju omiljenu pesmicu.
Kada se smeješ na sav glas kad te ljubim u stomačić.
Kada se odjednom umiriš i uozbiljiš dok te mazim po licu.
Kada puziš ka meni i hvataš mi se za noge i tražiš da te uzmem.
Kada me u punoj prostoriji tražiš pogledom.
Kada tvoje ručice ispituju moje lice.
Osetila sam se kao tvoja majka kada si neutešno plakao dok te nunala baka, a onda se smirio čim sam te ja privila na grudi. Duboko si udahnuo moj miris, nasmešio se svojim bezubim ustašcima i zadovoljno zaspao.
I tako, malo po malo, osmeh po osmeh, potpuno i do ušiju sam se zaljubila u tebe. Nisam više ni na koga bila ljubomorna, jasno si mi stavljao do znanja koliko sam ti važna i nezamenljiva, a onda su neprospavane noći i prezauzeti dani postali lakše podnošljivi. Postali smo tim, dobro uigran tim pun ljubavi.
Sine, ako jednom rešiš da postaneš roditelj, ne očekuj instant filmsku magiju sa sve vatrometom i varnicama. Opasno je romantizovano rano roditeljstvo i opasno pogrešna očekivanja mladih roditelja oblikovana popularnom kulturom i društvom.
Naravno, postoje majke koje su dovoljno srećne da se odmah vežu za svoju bebu. Ipak, za veliki broj nas, roditeljstvo nije sveobuhvatna idealna ljubav na prvi pogled koja odlično izgleda na Instagramu, već odnos koji se gradi lagano i temeljno, podoj po podoj ili flašicu po flašicu, uspavanku po uspavanku. Bolno je i teško to priznati usled tolikog pritiska okoline da sve u vezi roditeljstva bude predstavljeno isključivo u pozitivnim superlativima. Nije lako izgovoriti „nisam odmah na početku volela svoju bebu“, ali je važno, da bismo se u tim, hormonima obojenim u tamne nijanse vremenima osetili manje sami i više shvaćeni.
Ne upoređuj se sa drugima, ne očekuj previše od sebe, partnera i bebe i daj vam vremena da se upoznate.
Ljubav će doći, i to sa osmehom.
Ana Stargazer