Došli smo do tačke shvatanja da je mnogo jednostavnije podijeliti imovinu, nego djecu, a upravo smo zbog njih nastavili da se susrećemo na ručkovima, u vožnji i sarađujemo u svim logističkim stvarima.
U Koloradu, gradu tračeva i konfuznosti nikom nije jasno kako to izgleda. Komšije zato ne mogu odrediti jasnu razliku između toga kad smo bili zajedno, a kad smo se razišli.
Zato sam htjela odgovoriti na sva ona neizgovorena, a pomišljenja pitanja. Mi se sviđamo jedno drugom još uvijek.
Introvertne smo i tihe osobe, to nije bila ničija krivica, već logičan slijed lošeg perioda. Prekid i razvod ne moraju biti nužno ispunjeni mržnjom i negativnim emocijama, već mogu biti sporazumni, puni poštovanja i civilizovani.
Takođe, vjerujem da trebamo misliti prvenstveno na našu djecu. Ne zato što moramo da im pokažemo da ih volimo, bez obzira na razvod, već zato što su dovoljno traumatizovani u posljednje vrijeme suočavajući se sa stvarima koje su van njihove kontrole, kao što su požari, poplave i potresi.
Komšije to valjda znaju, prošle su to isto, ali im je opet zanimljivije pratiti razvoj našeg razvoda. Nasmijem se svako jutro tim komšijama i pomislim koliko toga zapravo ne znaju, a i ne trebaju znati. Ne znaju da smo odavno samo cimeri u kući pored njih, da smo u suštini tišinom rekli sve.
Riječi koje ne izgovaram svojim komšijama, na vrh su jezika. Voljela bih da su nas čuli kako se svađamo, kako me napada, kako pravi scenu kojom zabavlja čitav komšiluk, ali nije.
Šekspir je dobro rekao: “Moj jezik će izreći ljutnju moga srca, ali ćutanje će ga slomiti”. Nikada nisam govorila iz ljutnje, a nije ni on. Zato smo se slomili.
Ono što najviše boli nije sam razvod. Boli to da naša veza očito nikada nije bila vrijedna toga da podignemo jedno na drugo glas.
Ali postajem glasnija. Sada posmatram parove, u filmovima, knjigama i u stvarnom životu. Obraćam pažnju na to kako se nose sa sukobom. Sjedim u restoranu sama, posmatram. Najčešće čujem rečenice poput ove: “Je li to stvarno sve što imaš reći?”
Ili “To nije dovoljno objašnjenje.”
Većina razgovora zapravo tako ide. Želim učestvovati u tim raspravama, reći im nešto. Posljednji put kada sam pokušala razgovarati sa suprugom, tada sam i odlučila da ću ga napustiti.
Bio je to uobičajen dan. U kući je bila tišina, ja sam čitala knjigu. On je stajao na vratima kuhinje.
Uvijek je to radio. Stajao bi nakon napornog dana, govoreći kako nije umoran. Iznenada sam shvatila da je prošla decenija otkako smo uopšte sjedili zajedno i razgovarali. Možda smo sjedili dok neko od nas veže pertle na cipelama, ali kad smo gledali film, razgovarali, imali seks? Podigli naše glasove?
U sebi sam vrištala, htjela sam mu reći to. Htjela sam ga pitati zašto nikada nije sjedio sa mnom na kauču? Zašto se nismo svađali?
Nakon savjetovanja i terapija, shvatili smo da ne napredujemo u pogledu izražavanja naših emocija. Međutim uspjeli smo identifikovati neke od problema. On je shvatio da ne voli dodire, a ja da volim. On da voli ostati vikendom kući, ja da volim izlaziti.
Te i brojne druge razlike doprinijele su našem udaljavanju. Nekada bih otvorila usta da kažem nešto o distanci koja raste među nama, nekada bi i on. Nikada niko od nas nije rekao ništa.
Naši umovi bi nam dali odmah listu razloga zašto trebamo ćutati. Bila bih umorna, djeca bi bila u kući, on neraspoložen.
Nikada nije bio pravi tajming. Tog dana na kauči, gledala sam ga listajući stranice knjige. Pogledao me u tom dijeliću sekunde u kojem sam i ja njega gledala. Ljutnja i bijes su počele kuvati u meni.
Sve nagomilane riječi, trpljenja, porazi i nova mjerila naše udaljenosti, stali su u jednu rečenicu, koju sam jedva izgovorila: “Ja odlazim”.
Naše prijateljstvo i poštovanje je trajalo dvadeset godina, ali htjela sam više. Bila sam ubjeđena da ćemo se moći sporazumno razići i da ćemo svu ljubav i pažnju usmjeriti na djecu.
Kada sam to izgovorila sjeo je pored mene. Izgledao je iznenađeno i pitao me:
“Jesi li sigurna?”
Ćutala sam. Čekala sam. Nisam bila sigurna. Čekala sam na njegovu veliku reakciju ili svoju. Čekala sam da vidim kuda će odvesti ova diskusija.
Odvela je na dobro poznati put: tiho, razumno, bez mnogo riječi i povišenih glasova. Odvela je u razvod.
Nekada se zapitam je li nas naša nemogućnost razgovora zapravo udaljila i ugasila emocije? Mi smo se voljeli, volimo se vjerovatno i sada, ali možda smo zbog svih poteškoća u našim bučnim djetinjstvima željeli samo tišinu.
Takva vrsta ljubavi rijetko kad preživi. Na kraju naša tišina nije bila ništa nego kukavičluk, jer smo bili partneri i saučesnici u ubijanju naše ljubavi. Tiho, polako, dugotrajno.
U posljednjih nekoliko godina, otkako smo se razveli nemamo probleme. Periodično viđamo djecu, sarađujemo i prećutno pristajemo na svoj sporazumni razvod. Moj trenutni partner voli da priča. Konstantno govori o svojim željama, planovima, idejama, pjesmama i filmovima. Ljuti se kad mu ne odgovorim na pitanje ili ne komentarišem njegove stvari. To je zapravo suština komunikacije, mi se raspravljamo.
Smijem se i plačem. Ulazim u duge i komplikovane rasprave, ali više ne ćutim. Nekada se nasmijem kada čujem druge kako govore da se ne svađaju i ćute, jer tako su navikli. Nešto u tome mi ipak slama srce, jer se sjetim sebe kakva sam bila.
Moj bivši suprug i ja se i dalje srećemo, kako bismo razgovarali o djeci. Pokušavala sam u tim razgovorima doći i do tema koje se tiču nas, samo kako bih vidjela možemo li bolje. Možemo li raditi na našem odnosu? Ne možemo.
U našim šetnjama često sretnemo komšije sa početka priče. Pitaju nas stotine pitanja, dive se našem civilizovanom i kulturnom razvodu. Čestitaju nam na dobrom odgoju i vaspitanju djece i na racionalnosti koju imamo. Smijemo se i zahvaljujemo na tome. Oni nam se dive.
A ja ću potvrdno klimati glavom, u tišini.
