Njen otac je bio kapetan, koji je svojim autoritativnim ponašanjem naveo Keren da bude bliža majci. Imala je mlađeg brata o kojem se brinula kao i četvoro polubraće i polusestara iz tatinog prvog braka. Već sa devet godina imala je drugačiji pristup životu i traženju smisla, jer je bila buntovna i ambiciozna. Tada je već govorila: “Ako ne mogu biti lijepa, barem ću se potruditi da budem pametna”. Počela je istraživati i čitati o psihologiji i ljudskom ponašanju, a istovremeno se i prvi put zaljubila. Međutim, bilo je to u pogrešnu osobu.
Naime, ova psihoanalitičarka bila je zaljubljena u svog mlađeg brata, što mu je i priznala. Nakon što je on odbio incestualne odnose, ona se prvi put u životu suočila sa depresijom. Upravo je to obilježilo njeno dalje usmjerenje u karijeri i istraživanju. Upisala je medicinu, gdje je upoznala i tadašnjeg supruga Oskara Hornija, sa kojim se nakon godinu dana zabavljanja i vjenčala 1909. godine. U međuvremenu su se njeni roditelji razveli, a ona dobila prvu ćerku Bridžit. Suočavanje sa depresijom se nastavilo, jer su se problemi nazirali i u njenom braku. Oskar je bio karakterno veoma sličan njenom ocu pa je ona često bila pod stresom zbog njegovog stava i autoritativnog ponašanja.
Ako ne mogu biti lijepa, barem ću se potruditi da budem pametna.
Dvije godine kasnije njena majka je umrla, a brat se razbolio. Nedugo kasnije i on je umro od plućne infekcije. Njeno psihofizičko stanje se pogoršalo pa je došlo do toga da je nekoliko puta poželjela izvršiti samoubistvo. Nakon rođenja još dvije ćerke nastojala je vratiti vjeru u život i spasiti brak, međutim to nije uspjelo. Odselila se zajedno sa ćerkama od muža 1926. godine i fokusirala na posao i istraživanje.
Krajem vijeka psihologija je postala nova društvena grana koja se bavila istraživanjem ljudskih misli i funkcionisanja mozga. Sigmund Frojd je bio otac psihoanalitičke teorije, a njegova ideja je bila osnova mnogim naučnicima kasnije. Frojdova teorija fokusirana je većinom na misli muškaraca kao i poziciju žena koje bi voljele da su muškarci, a upravo zbog toga pate zbog nedostatka penisa. Keren se nije slagala sa tim pa je nakon završetka studija u Berlinu i mentorskog rada sa Karlom Abrahamom, koji je bio bliski prijatelj Frojdu, počela samostalno raditi 1920. godine.
Kroz praktični rad i suočavanje sa različitim ljudskim problemima shvatila je da Frojdova teorija ne može biti osnova svima za ono što su naučili. Zato je odlučila promijeniti svoj pristup i raditi drugačije od naučenog.
Veoma glasno se zalagala za prava žena, jer je smatrala da su žene prisiljene da svoj život žive kroz djecu i muževe, a bile su uskraćene za pravu moć i priznanja. Zato se protivila Frojdovom mišljenju da one žele da budu muškarci, već je naglašavala kako one samo žele nezavisnost koju muškarci imaju. Društvo je kreiralo pogrešnu sliku o samovrednovanju, zbog čega je ona kreirala posebnu psihološku disciplinu feminističke psihologije.
Preselila se u Ameriku 1932. godine i radila je sa Njujorkškom školom za društvena istraživanja i Njujorškim psihoanalitičkim institutom. Tu je kreirala svoju novu teoriju. Posebno se posvetila anksioznosti kako bi je proučavala i pomogla ljudima. Poentirala je da to nije povezano sa biološkim naslijeđem, već da je prouzrokovano okolinom u kojoj odrastamo. Ona utiče na to kakvi smo. Ova teorija dokazuje da je ljudima moguće da nauče kako se nositi sa anksioznosti i eventualno izbjeći terapiju. Kontradiktorna Frojdu, izbačena je sa Instituta 1941. godine.
Zato se protivila Frojdovom mišljenju da one žele da budu muškarci, već je naglašavala kako one samo žele nezavisnost koju muškarci imaju.
Uprkos tome napisala je mnogo knjiga i spisa, koji su posložili kao temelji za buduće psihoanalize i pristupe liječenju. Upravo zato se i smatra jednom od najuticajnijih psihologinja ikada. U Njujorku je jedna klinika dobila ime po njoj, a ona je osnovala i Američke novine psihoanalize. Bila je i dekanica na američkom Institutu sa psihoanalizu. Posebna grana psihologije je nazvana neo-frojdonizam, što je bilo u suprotnosti od Frojdovih stajališta i istraživanja.
Umrla je 1952. godine ostavljajući potpis žene u istoriji koja se suprotstavila uticajnom muškarcu i stvorila novu teoriju temeljenu na suprotnosti onome što on govori. Onima koji su tražili njenu pomoć i bili njeni pacijenti poručila je:
Psihoanalize nisu jedini način na koji ljudi sebi mogu pomoći. Život sam po sebi je veoma dobar terapeut.
