Kad je vijest o zlostavljanju koje je Gisèle Pelicot godinama trpjela ondje gdje je trebala biti najsigurnija – u vlastitu domu, i to u „režiji“ vlastita supruga – dospjela u javnost, svijet je na trenutak zanijemio.
Jednog hladnog dana pozvali su je u lokalnu policijsku postaju i život kakav je poznavala urušio se do temelja. Njezin suprug, s kojim je bila u braku pedeset godina, uhvaćen je kako u supermarketu snima ženama pod suknje.
Kao da to nije bilo dovojno šokantno, na njegovu su računalu tad pronađeni dokazi o nečemu još jezivijem: gotovo čitavo desetljeće potajno ju je drogirao i dovodio desetke nepoznatih muškaraca u njihov dom kako bi je silovali dok je bila u stanju potpune bespomoćnosti.
Četiri godine poslije, on i još pedesetorica muškaraca izvedeni su pred sud. Gisèleina odluka da se odrekne prava na anonimnost odjeknula je svjetskim naslovnicama. „Sram mora promijeniti stranu“, izjavila je tad, dajući glas i nadu milijunima. Njezine su riječi postale poklič, a njezina odluka označila je prekretnicu u javnom doživljaju seksualnog nasilja.
Priznanje ženi koja je prisilila društvo da pogleda u zrcalo
Danas su njezini memoari pod naslovom „A Hymn to Life: Shame Has to Promijeni Sides“ napokon pred čitateljima.
Knjiga izlazi u trenutku dok sudska odluka još odjekuje, ali Gisèle u njoj ne traži sažaljenje. Britanski The Guardian u današnjoj recenziji ističe kako se ona ne postavlja kao žrtva, već kao figura zapanjujuće snage koja je preuzela potpunu kontrolu nad vlastitim narativom.
To je ključna točka njezine borbe – odbijanje da o njezinoj sudbini odlučuju drugi, bilo da je riječ o zlostavljačima, medijima ili pravosuđu.
Da njezina priča nadilazi granice francuske sudnice, potvrđuje i podrška globalne intelektualne elite. Na londonskoj promociji knjige njezine će tekstove čitati Kate Winslet i Kristin Scott Thomas i to nije tek simbolična gesta, već priznanje ženi koja je prisilila društvo da pogleda u ogledalo i prizna vlastito suučesništvo u šutnji.
„Ja sam prije svega obična žena koja je donijela teške odluke“
Gisèle Pelicot u osmom desetljeću života nije dopustila da joj izdaja čovjeka kojem je najviše vjerovala definira ostatak života.
Umjesto toga, ona je sama definirala novi standard: sram više nije teret koje bi trebale nositi žrtve nasilja.
Unatoč svemu, Pelicot se ne smatra junakinjom.
„Teško mi je kad me nazivaju heroinom. Ja sam prije svega obična žena koja je donijela teške odluke. Da, bilo je hrabro, ali imala sam sreću biti okružena dobrim ljudima. Važno je ne ostati sȃm, ne zatvoriti se u vlastitu nesreću. Treba otvoriti srce i govoriti, jer govorom pokrećemo stvari, ne šutnjom. Kad bi svijet bio otvoreniji, svi bismo mogli biti sretniji. To je poruka nade za sve“, rekla je povodom izlaska knjige.
Nakon suđenja, kaže, pokušava ponovno živjeti normalno, okružena ljudima koje voli.
„Mirno gledam u budućnost. Želim u potpunosti uživati u životu, biti sretna i spokojna. Ono što želim da čitatelji ponesu iz ove knjige jest poruka nade – radost življenja i uvjerenje da svi možemo nadvladati kušnje. To je najvažnije. Uvijek treba davati nadu“, poručila je.
Izvor: Womaninadria
