Koliko dugo čovjek može biti onaj na kojeg se svi oslanjaju
Postoje ljudi za koje se nekako podrazumijeva da će sve izdržati. Oni su prvi koje zovemo kada imamo problem. Njima se povjeravamo, od njih tražimo savjet, pomoć ili samo malo vremena da nas saslušaju. Znamo da će pronaći rješenje i da će, čak i kada im nije lako, nekako sve izgurati.
I s vremenom se naviknemo na njihovu snagu. Toliko da ih prestanemo pitati kako su.
Ali to se podrazumijeva
Dugo sam i sama bila jedna od tih osoba. Ona koja će saslušati, pomoći, pronaći rješenje i preuzeti još jednu obvezu, čak i kada joj je vlastiti dan već dovoljno težak. Nekako sam uvijek mislila da ću se snaći, da moram biti razumna, sabrana i dostupna kada me netko treba.
A onda sam primijetila nešto što mi se nije svidjelo.
Ljudi su se toliko navikli da mogu računati na mene da više nisu ni primjećivali kada meni nije dobro. Moja spremnost da pomognem postala je nešto što se podrazumijeva, a moja izdržljivost osobina na koju svi mogu računati.
Ipak, s vremenom sam shvatila da za tu ulogu nisam odgovorna samo ja, ali nisam ni potpuno bez udjela u tome kako je nastala. Toliko sam puta rekla da mogu, prešutjela da mi je teško i vlastite potrebe ostavila za kasnije da su se i drugi navikli na takvu mene. Možda sam se bojala nekoga razočarati, možda mi je tako bilo jednostavnije, a možda jednostavno nisam znala drukčije.
Čovjek se toliko navikne biti oslonac da ponekad ni sam ne zna kako izgleda kada se nasloni na nekoga drugoga.
Navikli smo biti oni koji rješavaju probleme, a ne oni koji traže pomoć. Kada nas netko pita trebamo li nešto, gotovo automatski odgovaramo da je sve u redu. Ne zato što uvijek jest, nego zato što više ni sami ne znamo kako objasniti da nemamo snage kao prije.
Tako možemo biti okruženi obitelji, prijateljima i poznanicima, a istodobno osjećati da nemamo kome prepustiti vlastiti teret. Ne zato što nas nitko ne voli, nego zato što su svi navikli da možemo.
Nije lako promijeniti takvu ulogu
Kada prvi put kažemo da ne možemo, netko će se možda iznenaditi, netko naljutiti, a netko pomisliti da smo se promijenili. I možda jesmo. Možda smo samo napokon počeli primjećivati vlastite granice.
To ne znači da trebamo prestati pomagati, voljeti ili brinuti o ljudima. Ne znači ni da svaku obvezu trebamo odbaciti čim postane teška. Znači samo da i naša potreba za odmorom, razumijevanjem i podrškom vrijedi jednako kao tuđa.
Možda bismo zato trebali češće pitati ljude koji su uvijek tu za nas kako su. Ne usput, iz pristojnosti, nego tako da doista budemo spremni čuti odgovor.
A oni koji su navikli sve nositi možda bi trebali sebi dopustiti nešto što im često najteže pada: priznati da ne mogu uvijek sami.
I možda je prvi korak upravo to da više ne odgovaramo automatski da smo dobro onda kada nismo.
