„Čija je njihova Noć vještica?“ zajedno sa misterijom „Čije je naše Kosovo?“ će još dugo da okupira misaone zone kako intelektualnog, tako i kvazi-intelektualnog svijeta balkanskog podneblja. No, za razliku od pitanja Kosova, koje bi trebalo prepustiti nekoj boljoj vlasti i nekim novim istoričarama, pitanje Noći vještica podstiče na razmišljanje o mazohističko-sadističkoj prirodi čovjeka oličenoj u potrebi za pokrivanjem svog „ja“ maskama drugih ličnih imenica.
Maskiranje, kako za posebne, tako i za svakodnevne prilike inicira postavljanje nekoliko esencijalnih pitanja u vezi sa iluzornim sopstvom.
Zašto se čovjek maskira u čudovišta i nadrealna stvorenja kada je njegov istinski lik mračniji, strašniji i odveć dugo zlokobniji od svih kreatura apstraktnog duha? Čudovište nije autokreacija, ono je plod čovjekovog uma, a ako je čovjek sposoban da vizionira čisto zlo, sposoban je i da živi njegovu esenciju.
Zašto se čovjek maskira u ona bića čijoj srži teži, kada bi više smisla imalo promijeniti svoju srž zarad dostizanja sistema vrijednosti tih individualno idealnih bića?
Zašto si doktor za Noć vještica, a vječiti student medicine u svakodnevnoj egzistenciji?
Zašto si seksistička pojava seksualno-pobuđene medicinske sestre za Noć vještica, a posramljena košuta u svakodnevnom lovu na jelene?
Zašto si revolucionar Guy Fawkes za Noć vještica, a u svom stvarnom obitavanju na ovoj planeti ojađena karikatura bez stava i uvjerenja?
Zašto si ono što želiš da budeš samo kada ti društveno prihvatljive forme i norme dozvoljavaju, a ne svaki dan svog postojanja?
Zašto se čovjek uopšte maskira kada samo iskrenost prema sebi stvara smisleno disanje u ovoj besmislenoj vazdušnoj zoni koju nazivamo planetom Zemljom?
Zašto se ne maskiramo u svoje pravo „ja“, nerijetko originalno groteskno, ali ipak sopstveno i jedinstveno? Zato što nam je neko rekao da to tako ne treba?
Ali jasno, „tamo neko“ biće uvijek bolje zna šta bi „naše neko“ biće trebalo da čini ili ne čini. Ali, jasno, manje boli nositi iluzorne maske nego posmatrati i biti posmatran kroz realne dioptrijske naočale surovog životarenja. Ali, jasno, maska stvara lažnu kontrolu nad sopstvom, zabludu o vladanju onim što si, onim što će drugi reći da jesi i onim što bi mogao da budeš.
No, kad sve maske padnu, ko će upaliti svjetlo?
Kad se ogolimo pred sobom i svijetom, čije „ja“ će da sija u mraku mase?
Kad maske padnu, čovjek će da se digne.
P.S.
Šta se desi kada se sjedine oko fotografkinje “par excellance” i viđenje “pisca koji crta”?
Desi se serija portreta “Maske“.
O njoj čitajte na ingemorath.org, a o njemu na saulsteinbergfoundation.org.
Tekst je originalno objavljen na blacksheep.rs,
a fotografije preuzete sa pro.magnumphotos.com.
