Od ropstva, do predsjedničke pozicije, afroamerikanci su prošli torturu koja im je onemogućavala dostojno i ravnopravno egzistiranje u društvu. Uprkos tome što je ropstvo u Americi zabranjeno 1865. godine, zabrana je ostala samo mrtvo slovo na papiru, jer su afroamerikanci i dalje imali lošije obrazovanje, bili su obespravljeni za življenje u pojedinim mjestima, ali i onemogućeni da glasaju. Mejmi Fips Klark jedna je od onih koja je decenijama kasnije proživjela isto. Rođena je 1917. godine u Arkansasu. Bilo joj je zabranjeno ulaziti u radnje čiji su vlasnici bijelci, a tokom školovanja išla je u slabije škole, samo kako bi se izbjegao kontakt afroameričke djece sa bijelcima. Međutim, uprkos svim preprekama društva, ona je imala srećno i ispunjeno djetinjstvo. Suočavanjem sa problemima u ranom djetinjstvu postala je snažnija, hrabrija i odlučnija u svojoj namjeri. Da svijet učini boljim i ravnopravnijim mjestom.
Bilo joj je zabranjeno ulaziti u radnje čiji su vlasnici bijelci, a tokom školovanja išla je u slabije škole, samo kako bi se izbjegao kontakt afroameričke djece sa bijelcima.
Svog budućeg partnera i saradnika, Keneta Klarka upoznala je na Hovard Univerzitetu za vrijeme studija psihologije. Magistrirala je radom o rasizmu koji se razvija kod djece u veoma malom uzrastu, a odlučila se posvetiti i detaljnijim istraživanjima, kako bi dokazala da je segregacija apsolutno pogrešna. U tome su pronašli zajednički interes i sav svoj život odlučili posvetiti tome.
Doktorirala je na Kolumbija Univerzitetu 1943. godine, nakon čega su ona i Kenet zajedno odlučili nuditi psihološko savjetovanje njujorškim afroameričkim porodicama. Ubrzo su počeli “lutka eksperiment” koji je podrazumijevao njihovo putovanje svijetom u različite škole. Pokazivali su djeci bijele i crne lutke i pitali ih koja im se viđe sviđaju i sa kojima bi se igrali. U školama sa integralno crnim učenicima birali su crne lutke, međutim u školama sa mješovitom sastavom ili samim bijelcima, djeca su ocjenjivala crne lutke ružnima, ali i odbijala da se igraju sa njima.
Pokazivali su djeci bijele i crne lutke i pitali ih koja im se viđe sviđaju i sa kojima bi se igrali.
To je dokazalo da se djeca već od djetinjstva pogrešno usmjeravaju i da je zapravo potrebno od malena ih učiti drugačije. Ona i njen suprug nastavili su se boriti za suzbijanje rasizma, a svojim primjerom su napravili ogroman korak ka poboljšanju pozicije u društvu. On je bio prvi afroamerikanac koji je doktorirao, a odmah nakon njega isto je uradila i ona. Nakon toga sve do penzije 1979. godine radila je kao direktorica centra za razvoj djece, čemu je zapravo posvetila cijeli život, vjerujući da se od djetinjstva uče osnovne ljudske i životne lekcije. Svoje znanje je prenijela i na djecu, Kejt i Hiltona, koji su nastavili misiju svojih roditelja.
Međutim, uprkos zajedničkom doprinosu nauci i aktvizmu ona i njen suprug nisu dobili jednake zasluge. Često su je spominjali u kontekstu njegove žene i za njen uspjeh nagrađivali njega, dok su smatrali da je stidljiva i povučena. Ipak, 1983. godine dobila je Candace nagradu za humanitarni rad. Iste godine u avgustu umrla je u 65. godini života. Ostala je zapamćena po svojoj neiscrpnoj borbi za jednaka prava, koja su posthumno postala ostvariva za razliku od vremena u kojem je živjela. Međutim, to i dalje ne znači da se uspjelo, jer ljudi, baš kao i djeca, još uvijek vole da se igraju sa bijelim lutkama.
Uprkos zajedničkom doprinosu nauci i aktvizmu ona i njen suprug nisu dobili jednake zasluge.
