Riječi kojima govorim o umjetnosti nijesu uvijek u čvrstoj vezi sa njenim stvaranjem. Ponekad jesu smjernice ili korisna objašnjenja. Riječima izoštravam pogled na moj rad, posmatraču i sebi. Ako me nešto inspiriše to je istina, ona skrivena koja mi daje impuls za rad. Zapisi koje sam bilježila proteklih godina su u osnovi moja ispovijest, praćena kratkim pričama o tome kako je nastao svaki rad pojedinačno.
Ovo su dokumenti mog posmatranja. Jedan dan Jednog jutra ranije sam izašla iz kuće, na putu do ateljea. Hodam ulicom, pored mene prolaze ljudi, javljaju se neartikulisane misli. Javljam se ljudima. Opet se javljam… Blago razdražljiva nespretno prelazim ulicu. Prelazim na sunčanu stranu ulice, prija mi sunce, misli su drugačije, na licu mi blagi osmijeh zbog prijatnosti sunčeve toplote.
Bilo mi je potrebno da mi se tijelo ugrije, a nije bilo hladno tog jutra… Sunca više nema, ništa ne vidim, ulazim u prodavnicu. Zbog gužve u kojoj sam se našla stvaram malu dramu, misli nailaze, pitam se, zašto nekim danima vrijeme brže teče? Dalje se razvijaju osjećanja i sve mi postaje isuviše materijalno, kao da sve što sam znala i naučila je izgubilio svrhu. Pokreće se lavina u meni a ja ne mrdam… Izlazim iz prodavnice, osjećam olakšanje. Misli se mijenjaju, nestaju. Osjećam se rasterećeno. Gledam u asvalt ispred sebe.
Mislim o sivoj boji asvalta, koliko je siva pod suncem a koliko je siva u hladu. Nije bilo divljenje, koliko istraživanje, koje prekida glas moje prijateljice. Niotkuda javlja se novo osjećanje, osjećanje sreće i iznenedjenja što je vidim a gledam je svaki dan. Kratki pozdravi, osmjesi i novi dogovori, idem dalje. Ulazim u hol. Čitam obaveštenje na oglasnoj tabli, misli se drugačije razvijaju, preispitujem se o administrativnim obavezama. Opet drama.
Idem stepenicama, puno ih je do mog ateljea, misli nestaju. Kao sa sivim asfaltom u hladu i po suncu, tako posmatram stepenice. Čini mi se da sam ih taj dan prvi put vidjela. A sjećam se da sam se tog dana najlakše popela go vrha. (do ateljea ) Ulazim u atelje, osjećanje zadovoljstva, prilazim svom stolu, razgovor sa kolegama, opet zadovoljstvo. Osvrćem se na probni otisak od predhodnog dana, opet drama. Sa valerima misli, drame, zadovoljstva i razdrazljivosti se završio dan.
Ovaj dan se ne razlikuje od bilo kog dana, u njemu se ništa nije desilo. Razlikuje se po tome, što sam tog dana bila u potpunosti prisutna. Sa tim doživljajem prisutnosti sam stekla zadatak da ga razvijem, da mu dam vrijednost. Posmatrala sam sebe i tiho pratila tok skoro svake misli i osjećanja tog dana. Slika tog doživljaja dospjela je u dubine, prije nego je uzdrmala površinu.
Jedna mala slika iz svakodnevice može da nam se učini kao koncentracija cjelokupne psihe. Kiša Jednog dana padala je kiša, pomislila sam, ovaj dan neću moći ispratiti. Shvatajući da moj način praćenja i prisustva u danu se ravna sa gradnjom kuće, obustavljaju se i odlažu radovi kad pada kiša.
Osvješćujem kolektivno negodovanje kišnog dan kao izgubljenog. Dok sam kod sebe osvijestila da zapravo volim kišu. Kad pada kiša, ta voda sa neba kao da ne dozvoljava površnost i rasplinjavanje. Osjećam koncentraciju intimnog. Ti isprekidani prutevi satkani od kiše ne dozvoljavaju da to lako ode… Osjećam veliko prisustvo otvorenog i zatvorenog prostora dok pada kiša. Podne Kolektivno imamo poseban osjećaj za podne. To je obično vrijeme pauze. Dug period sam razmatrala tu neformalnost a u isto vrijeme veliko prisustvo podneva.
Nanovo se iznenadim kad neko kaže da je dvanaest sati, ne znam koliko je to subjektivno osjećanje. Podne miriše, kreće se na skali opomene i pauze. Kao sa valerom crne u radu “Kuća” tako i u radu “Podne” veliki izazov mi je bio naći intezitet svjetlosti u trenutku kad jutro prelazi u podne. Sjećanje na asfalt raskrčilo mi je put. Tim doživljajem našla sam ton sive boje koji odgovara za jutro, podne, popodne. Boja škodi mom radu. Svako doba dana ima svoj miris, svoj zadatak, četiri univerzuma koji se savršeno smjenjuju.
Kada kažu IZGUBLJEN DAN, onda je to dan kad ne živimo jutro, podne, poslepodne, predveče. Ne volim da sam budna noću. Trudim se da sanjam san… Sjećanje… Pamćenje i mašta recipročno produbljivanje…
Jedan dan sam putovala svijetom. Obišla sam četiri zemlje. Nije to bilo maštanje, koliko vizija stečena na osnovu doživljene predstave tih zemalja. Mogu vam reći da je najljepše jutro u Japanu, podne u Indiji, poslepodne u Rusiji a predveče u Španiji. Otputovaću nekad u ove zemlje, ali ne da ovo provjerim. Djetinjstvo u nama ostaje živo i poetski korisno. Sjećam se jutra iz djetinjstva, čini mi se da je bilo proljeće. Rano ujutro, probudio me zvuk radija. Majka sama u kući, svi prozori širom otvoreni. Puno sunca u prostoriji, britki vazduh ima svoj miris.
Kuća svježe očišćena, blagi miris tepiha koji je još uvijek vlažan od pjene… Kuća mi izgleda prostranije. Miris doručka (priganice) pomiješan sa mirisom kafe. Neko treba da dodje. U našoj kući dolazilo se od ranih jutarnjih sati. Muzika na radiju, sjećam se emisija se zvala “pozdravi i čestitke” i zreo glas spikera koji govori kakav će dan biti. (vremenska prognoza) Ta izvorna muzika, nenametljiva, meka tako se slagala sa mirisom kafe.
Šetala sam po kući, još uvijek u pidžami. Dugo sam posmatrala bijelu prozirnu zavjesu koja je na prozoru uz vjetar pravila polukrugove sa takvom preciznošću, dok je ostatak zavjese ostajao savršeno miran. Uvijek se okrijepim doživljavajući ponovo ovo sjećanje. Sjećanje na spoljnji svijet nikad neće imati istu totalnost kao sjećanje na kuću.
Prisustvo u danu, posebno trenuci u kojima se ne dešava “ništa” imaju neku vrstu alhemijske moći, pretvarajući trenutke iz svakodnevice u zlato, čija je vrijednost neprolazna…
