Blizu je pedesete. Njegovom šarmu godine idu u prilog. Ima divnu porodicu. Lepu ženu koja ga obožava. Koju on obožava. Vode ljubav svaki dan, jako. Dva divna sina. Imućni su, putuju, ostvareni u svojim karijerama. Ne, nema foliranja, zaista su srećni. Vole kafanu, zajedno se provode. Tolerancije im ne manjka. Imaju svoje prijatelje, viđaju se sa njima, izlaze odvojeno. Veruju jedno drugom. Mama i tata žive sa svojom decom i vole se, što ne znači da ne vole druge ljude sa kojima ne žive.
Ja sam zakoračila u tridesete. Mlađa sam od njega šesnaest godina. Imala sam dvadeset sedam kada sam ga upoznala. Nisam bila klinka, a opet jesam, za život. Nisam pomišljala da mogu da imam bilo kakav odnos sa starijim čovekom. A nisam imala bilo šta. Volela sam. Kako se voli samo jednom. Neko to i ne doživi za vreme svog životnog mandata. Iz ove perspektive, kada sam srećno udata i mama jedne devojčice znam da je to bila najbolja odluka u mom životu. U mom. Ne u tuđem slučaju. Pronašla sam svoje srodno biće. Muškarca, ljubavnika, prijatelja koji me je naučio da živim kroz ljubav. Moja definicija srodnog bića nije ona da se udate za njega i srećno živite do kraja života. I vaša nije pogrešna. Ali svako ima prirodno pravo na svoje definicije. Pravo na razne vrste ljubavi. Prepoznala sam ga na prvi pogled, baš na prvi. Potpuni stranac, a opet neko moj, koga ne pitam kuda. Pristajem na sve iste sekunde. Ne, nikada nisam poželela da ga odvojim od porodice. Nikada me nije sputavao. Bio je onaj blagi vetar u leđa, baš ono dovoljno malo što vam treba kada ste nesigurni. Pronašla sam bolji posao. Izborila se za svoju karijeru. Osamostalila. Naučio me je da volim, dišem, letim. Da ne želim zlo. Da se ne iskvarim. Ja sam ga naučila kako se more voli. Kakav je osećaj kad zaroniš u morske dubine. Pokazao mi je da ne verujem u sve glasove sa strane kako smo ljubavnici i da smo isti, isti kao svi. Da smo kliše, jer naravno – „zna se“ šta će on sa mnom i šta hoću ja od njega. Niko od tih ljudi ne bi poverovao da smo godinu dana samo razgovarali, slušali muziku, pili vino, uživali u prirodi. Bez poljupca, dodira koji vodi ka strasti. A sevale su munje iz očiju. Jake. Čekale su da zagrme. Nisam obrukala roditelje, nije uništio porodicu. A bili smo srećni. I postali smo bolji ljudi. Ja zahvaljujući njemu. Upoznao me je sa poezijom Pera Zubca. Opijali smo se dobrim notama, vinom, on crvenim, ja belim. Noćima smo pričali. Nekada se samo gledali satima. I ćutali, voleli tišinu. Prepričavali svoja letovanja, zimovanja, dane koje smo provodili odvojeno. Znao je da postavi rame kada sam plakala zbog problema na poslu i u porodici. Znao je da grli jako. I ljubi jako. Nije voleo mlako, neubedljivo. Vodili smo ljubav, uvek drugačije, a opet uvek isto. Jako. Kada biste
me pitali šta mi najviše nedostaje nije on, čudno, samo miris cigareta na njegovoj bradi. Obožavala sam da zaronim u taj opijum. Eto, to najviše. Čudno. Kada bi čuo da je od svega samo to, rekao bi vam da zna. Sve dubine mora ljubavi smo istražili. A onda, pustio me je. Iz najlepšeg zatočeništva. Spremnu, za svet. Na put ka mom životu, ka nekom drugom koga ću voleti, sa kim ću možda stvoriti porodicu. Kakvu ima on. Jer mi nismo bili porodica jedno drugom, samo srodne duše. Samo. Samo sve. Nikada ne bih izabrala drugi život, jer ne znam da li bismo se pronašli u nekom drugom. Suštinu sam živela. Osetila. Šta znači život. Šta znači ne praviti dramu, ne biti sebičan. Istinski osećati drugog čoveka. Jer, bojite se da osetite. Morališete. Dramite. Hvalite se. Mrzite. Zavidite. Vezujete lancima, a bunite se kada vam iste vežu.
Danas imam svoju porodicu i srećna sam. Jesam. Naučila sam da izaberem. Čoveka saputnika kojeg obožavam. Oca moje ćerke. Muža koji se rukovao sa mojom srodnom dušom na našem venčanju. A srodna duša ga prihvatila svim srcem , jer sam ga ja izabrala za saputnika. Jer kada volite nekoga volite i sve njegovo. Bezgranično. Veselite mu se na svadbi i napijete za njegovu sreću. Jako. Jer dvoje mogu da se vole i ako se raziđu. Jer srećnog kraja ima i kad svako ode na svoju stranu. Jer smo srodni i kad imamo svoje muževe i žene. Fizička razdvojenost nije kraj.
Kada mi nedostaje zaronim, ne u bradu, tamo gde je more najdublje. I, pronađemo se na sekund. Dovoljno. Dovoljan sekund u večnosti koja nas spaja.
Jer se srodna duša ne ispušta ako već imate sreću da naletite na nju. Gospodin Mika Antić kaže da ljubavnici posle rastanka ne mašu jedno drugom kad se sretnu. Mi mahnemo. Sa osmehom. Srećni, jer se nismo mimoišli.