Često je prakticiram i kada za njom nema potrebe. Nekad mi je bila odmor od ljudi, a nekad nužnost.
S godinama sam navikla na sebe i zavoljela se. Ja i ja smo odlične cimerice u izolaciji, ne mrzimo se kao nekad i nijedna ne želi iskočiti iz ovog tijela koje dijelimo.
Za to su trebale godine treninga.
2020. je godina i do nedavno majke nisu mogle natjerati djecu da sjašu s mobitela i idu u park. Nitko se nije mogao natjerati da sjaši s Netflixa i ide u prirodu. Svi su nas s malih, velikih, pravokutnih i inih ekrana zvali da brinemo o svom zdravlju i da napustimo društvene mreže.
Filmska industrija postala je podređena serijama – jer ljudi jednostavno vole ležati umjesto ići u kino. Populacija je, do nedavno, bila udubljena u društvene mreže, YouTube, i nije bilo života kada nije bilo wi-fija.
Sada odjednom nitko ne može biti doma i raditi isto što je radio do prije nekoliko tjedana. Sićušni mikroorganizmi daju nam velike lekcije i uništit će ekonomiju i zdravstvene sustave.
Mirkoorganizmi će na vidjelo iznijeti svu štetnost rabota „preko veze“ koje obožavamo. Mikroorganizmi će odnijeti živote. Zbog njih će umirati ljudi usamljeni u bolnicama koje su opljačkali političari.
Ali, sve je to minorno pored lekcije o samoći koje će nam dati.
Iako zvuči paradoksalno, da bi se izliječio od usamljenosti, čovjek mora naučiti biti sam. Na talijanskom otoku Budelli u samoizolaciji već 31 godinu živi Mauro Morandi, starac koji se tamo slučajno našao i odlučio ostati. Novinarima kaže da mu je prekrasno i da, iako već tri desetljeća na otoku nema nitko osim njega, nikad nije osjetio usamljenost.
Usamljenost smo do sada liječili društvom koje nam je samo pogoršavalo dijagnozu. Usamljenost se do sada liječila odlaskom u tržne centre. Manikurama. Pedikurama. Frizerima. Nogometnim utakmicama.
Usamljenost nas je do sada hvatala s ulaznih vrata stana, pa je mnogima bilo lakše doći kući našmrkan, pijan, naduvan, samo da joj se napakosti.
Usamljenost ovih dana gora je bolest od Covida-19, zato što je duboko ukorijenjena u društvo. Zato što je postala kronična. Zato što ubija, a nitko je ne spominje kao bolest, kamo li kao pandemiju.
Najbolje što nam može dati ova pošast je liječenje usamljenosti.
Naviknite se na same sebe u samoći. Niste toliko loši cimeri jedni drugima. Zavolite sebe, baš takve, najgore. Nepočupanih obrva. Groznih stopala. Dlakave. Smrdljive. Neoprane kose.
Kada jednom zavolite sebe u samoći, samoizolacije će postati luksuz i spa tretman. I željet ćete sebi priuštiti jednu samoizolaciju godišnje i za nju čak izdvojiti i novac.
Vjerujte meni. Ja obožavam samoizolacije jer sam uz puno muke uspjela pobijediti usamljenost u masi ljudi.