Tokom prve dvije godine Drugog svjetskog rata Trojni pakt je aktivno napredovao duboko u okupirane države i njihov uticaj u tim teritorijama je rastao, a u početku su vlasti Sila osovine osuđivale vojnike koji su imali odnose sa ženama iz okupiranih zemalja, ali kasnije su prestali da obraćaju pažnju jer je sprečavanje toga bilo jednostavno nemoguće.
Bilo je različitih situacija, mnoge žene nisu stupale u te odnose svojom voljim, ali bilo je i onih koje su se zaljubile. Za njih se smatralo da su izdale svoju domovinu. Ophođenje prema tim ženama bilo je daleko od dobrog.
Marija Vasiljeva radila je kao sekretarica u njemačkom štabu. Taj posao bio je odličan paravan za djelovanje mlade partizanke koja je sunarodnicima prenosila inforamcije o planovima neprijatelja.
S druge strane, Oto Adam je bio poručnik zadužen za skladištanje oružja na okupiranoj teritoriji. Kada su se zaljubili, ona nije htjela da pređe na drugu stranu, pa je onda to učinio on. Izdao je njemačke ideale i prešao sa Marijom u partizane.
Ova priča je bila osuđena na tužan kraj. Nijemci su ih pronašli i opkolili. Njih dvoje su odlučili da ne prolaze kroz surovu torturu i sami sebi oduzeli život.
Muškarci i žene svih zaraćenih zemalja odlučivali su se da zbog ljubavi prebjegnu na drugu stranu, a to nije gotovo nikad, bilo lako.
Javne kuće
Malo žena se dobrovoljno odlučivalo na rad u javnoj kući. Pojedine su bile primorane na takav izbor kako bi one i njihove porodice preživjele, dok su druge s vojnim činovnicima putovale u mjesta u koja su oni bili raspoređeni.
Malo više sreće imale su one koje su umjele da plešu, pa su mogle da zabavljaju vojnike u kabareu, a ne po sobama.
Na kraju dana, svojim radom bi uspjele da zarade novac ili hranu. Pojedine žene u bordele dovodile članove porodice i djecu, jer jednostavno nije bilo drugog načina za zaradu na okupiranim teritorijama. Tamo su bar bile site.
Njihovi muževi, očevi i braća su se borili negdje na frontu, pa nije imao ko da ih zaštiti od naoružanih vojnika koji su nerijetko koristili silu da dođu do onoga što žele.
U ratnim okolnostima, gdje su na odnose često prisiljavane, trudnoće sa okupatorskim vojnicima bile su česte.
Odnos prema djeci fašista
Njemačka vlada prvobitno je cenzurisala takve slučajeve. Međutim, kasnije su odredili alimentaciju koju su plaćali ženama i djeci.
Ipak, najveću osudu žene su trpjele u svojim sredinama, od komšija i sugrađana. Evropljanke koje su tokom rata bile u vezama sa Nijemcima, bile su prezrene i doživljavane kao izdajnice.
Za njihovu djecu su govorili da su nacistička kopilad, a one su najčešće nazivane fašictičkim kurvama.
Trudnoće sa okupatorskim vojnicima često su bile neželjene, ipak, žena bi bila kažnjena ako bi javno govorila o tome ko je otac njenog djeteta, naročito poslije rata.
Ponekad, recimo u SSSR, žene koje su dobrovoljno stupale u odnose s Nijemcima, bivale su i ubijane.
A djeci je bilo teško.
Neka su ostajala s majkama u teškim uslovima, dok su druga slata u sirotišta gdje su ih nazivali pogrdnim imenima.
Različiti izvori navode različite informacije, ali prema grubim procenama u pitanju je bilo između 50 i 100 hiljada djece.
Kada je Njemačka kapitulirala, u pojedinim zemljama, žene koje su bile u vezi s Nijemcem, kažnjavane su javno. Brijali bi im glave, vodili ulicama, fotografisali ih i ponižavali.
