Talibani zaista ispunjavaju svoja obećanja. Sada su donijeli zakon prema kojem ispada da život pijetla vrijedi više od života Avganistanki. Evo o čemu se radi.
Vrhovni vođa Avganistana, ujedno i lider talibana, Mula Haibatula Akhundžada, izdao je novi Zakon o kaznenom postupku. Organizacija za ljudska prava Rawadari objavila je taj dokument na svojoj web‑stranici uz upozorenje da zakon sada legalizira diskriminaciju na temelju pola, vjere i klase, kao i ropstvo, ubistvo disidenata i nasilje, posebno nad ženama i djecom. Slična reakcija stigla je i iz zaklade Malale Jusafzaj, koja je 2014. godine osvojila Nobelovu nagradu za mir za zauzimanje za prava žena, a poručila je da talibani „dovršavaju legalizaciju rodnog apartheida” u Avganistanu.
Zakon ne sadrži mnoga pravna načela koja se smatraju temeljnima diljem svijeta, kao što su puno pravo na odbranu, vladavina prava, jednakost pred zakonom i pretpostavka nevinosti optuženih. Međutim, podrazumijeva gotovo neograničenu vlast muževa nad ženama, roditelja nad djecom i učitelja nad učenicima. Evo jednog primjera koji je privukao pažnju mnogih organizacija za ljudska prava i feminističkih organizacija.
Članak 32. zakona kaže: „Ako muž pretjerano tuče svoju ženu, što rezultira prijelomom, ranama ili modricama na njezinu tijelu, i ako žena dokaže valjanost svoje pritužbe sucu, muž se smatra kriminalcem. Sudac ga mora osuditi na 15 dana zatvora.”
Ali evo i članka 70: „Svatko tko prisiljava životinje (pse, deve, ovce i slično) ili ptice (kokoši, prepelice, jarebice) na borbu smatra se zločincem. Sudac će ga osuditi na pet mjeseci zatvora.” Ukratko, organiziranje, recimo, borbi pijetlova, teži je zločin od nanošenja tjelesnih ozljeda ženi.
Talibani, kao i otprilike polovica svih muslimana u današnjem svijetu, pridržavaju se teološkog i pravnog učenja poznatog kao hanefijski mezheb, međutim u Avganistanu je sada usvojena radikalna interpretacija ove škole. Izvori prava koji se razmatraju, od najvažnijih do najmanje važnih, jesu Kuran, hadis, mišljenja ashaba i najbližih sljedbenika proroka Muhameda, analogije s već riješenim pravnim pitanjima, razmatranja svrsishodnosti i lokalni sekularni običaji. Talibani odbacuju moderne pravne principe poput jednakosti pred zakonom, pretpostavke nevinosti ili prava na obranu, koje opisuju kao „inovacije”, a to je za njih praktički jednako herezi.
Uz to, novi zakon ostavlja širok prostor za ta‘zir. To je institucija islamskog prava prema kojoj, kada se neko djelo smatra kaznenim djelom, ali kazna nije izričito propisana zakonom, sudac je izriče po vlastitom nahođenju. Štoviše, u mnogim slučajevima sudac nije sudac, već birokrat, a svaki musliman koji vidi da netko čini nešto „pogrešno” ima pravo, pa čak i obvezu, poduzeti mjere, uključujući nasilje, kako bi „spriječio porok”. Međutim, zakon ne sadrži stroge kriterijume za ono što predstavlja „grešan” čin, pa ga svatko može tumačiti kako želi.
Uz to, ovaj zakon legalizuje ropstvo, podjelu društva na klase, „rodni apartheid” i nasilje. Optimisti će uzvratiti da stručnjaci za talibanski pokret tvrde kako je sve to ionako već uspostavljeno i legalizovano prethodnim talibanskim zakonima. Recimo, već postoji klasna podjela društva na ulamu (vjerske učenjake), ašraf (plemstvo, uključujući plemenske starješine i trgovce) te srednji i niži sloj stanovništva. Novi zakon ne uvodi ovu podjelu, već polazi od činjenice da je društvo tako strukturirano, i to jer su od toga polazili tumači zakona prije više od tisuću godina.
Na primjer, „Zakon o promicanju vrlina i sprečavanju poroka” iz 2024. jedan je od temelja talibanskog pravnog sistema, a propisuje obaveznu molitvu pet puta dnevno, zabranjuje muslimanima prijateljstvo s nemuslimanima, uvodi strogu vjersku cenzuru, zabranjuje muziku i ples, zahtijeva od žena da skrivaju lica i glasove od nepoznatih muškaraca te im zabranjuje izlazak iz kuće bez skrbnika.
Na čelu talibana, otkako su 2021. godine ponovno preuzeli vlast u Avganistanu nakon povlačenja američkih trupa, nalazi se Akhundžada, koji je i šef države. Nosi titulu „vrhovni vođa” (mashar na paštunskom, rahbar na dariju) i tradicionalnu muslimansku titulu „amir al-mu‘minin” („zapovjednik vjernika” na arapskom). Služio je kao vrhovni sudac pod prvim talibanskim režimom 1990-ih, a postao je vođa pokreta 2016. godine, tokom američke okupacije Avganistana, nakon što je prethodni vođa Mula Ahtar Mansor ubijen u američkom raketnom napadu.
Godine 2017. Akhundžadin sin postao je bombaš samoubojica, kada se džipom punim eksploziva zabio u kontrolnu tačku proameričke vlade u provinciji Helmand na jugu Avganistana. Akhundžada ne samo da je znao za to, već je i blagoslovio svog sina za akciju.
Kao vrhovni vođa Akhundžada službeno nije odgovoran nikome osim Allahu, a njegove se naredbe ne dovode u pitanje. Iznimno se rijetko pojavljuje u javnosti. Poznate su samo dvije njegove fotografije i nekoliko audiosnimaka njegovih govora, uglavnom propovijedi u džamijama u Kandaharu.
Richard Bennett, posebni izvjestitelj UN‑a za ljudska prava u Avganistanu, 24. januara na platformi X napisao je: „Još uvijek analiziramo novi talibanski zakon o kaznenom postupku, uključujući i s gledišta ljudskih prava i šerijata, ali već je jasno da su posljedice za Afganistance izuzetno zabrinjavajuće. U dogledno vrijeme dat ću detaljnije izjave.”
