Posljednjih nekoliko dana provela sam na pedijatriji, ne kao psiholog i porodični psihoterapeut, već prije svega kao majka bolesne bebe.
Kada vam je dijete u bolnici, više ne razmišljate ni o poslu, ni o obavezama, ni o sebi. Dani i noći stanu u jedan pogled prema monitoru, u svaki novi nalaz i u nadu da će temperatura konačno pasti.
Moja beba je dobila terapiju i na tome sam zahvalna. Na odjeljenju sam upoznala i medicinske sestre i ljekare koji svoj posao rade sa mnogo znanja, topline i ljudskosti. Upravo zbog njih vjerujem da naše zdravstvo ima ljude koji zaslužuju svako poštovanje.
Ali upoznala sam i onu drugu stranu o kojoj roditelji često ćute.
Kao majka, teško sam mogla razumjeti da iscrpljen roditelj može biti kritikovan zato što nije sklonio tanjir sa stola, iako satima drži ruku svoje bebe da ne izvuče braunilu. U takvim trenucima roditelj ne traži privilegije. Traži malo razumijevanja.
Kao roditelj, nisam mogla ostati ravnodušna ni kada sam primijetila da dio medicinskog osoblja nosi vještačke ili duge nokte na odjeljenju na kojem se liječe bebe bez upotreba rukavica. Nisam medicinski stručnjak da procjenjujem procedure, ali jesam roditelj koji ima pravo očekivati da se svi profesionalni standardi, od higijene ruku i korištenja zaštitne opreme do načina izvođenja medicinskih postupaka, poštuju dosljedno. Kada je riječ o liječenju djece, nijedan detalj nije beznačajan.
Jednako tako, kao roditelj postavljala sam pitanja i čekala odgovore. Svaki sat čekanja nalaza, svaka neizvjesnost i svaka odgođena odluka čine se mnogo dužima kada gledate svoje dijete kako se bori s bolešću. Roditelj ne postavlja pitanja zato što sumnja u ljekare. Postavlja ih zato što voli svoje dijete.
Posebno boli kada uslovi u kojima borave djeca i roditelji nisu dostojni jednog zdravstvenog sistema. Ne pitam koliko košta nova zgrada. Pitam koliko košta česma koja radi. Koliko košta tuš u kojem roditelj može održavati osnovnu higijenu nakon nekoliko neprospavanih noći. Koliko košta nekoliko minuta razgovora kojim ćete umiriti uplašenu majku ili oca.
Kao psiholog znam da se trauma ne stvara samo zbog bolesti. Ponekad je stvara način na koji se osjećamo dok prolazimo kroz bolest.
Način na koji razgovaramo sa roditeljima nije sporedna stvar. On je dio liječenja. Roditelj koji se osjeća saslušano i uvaženo mirniji je, bolje sarađuje sa zdravstvenim timom, a tu sigurnost prenosi i na svoje dijete.
Istovremeno, svjesna sam da ni zdravstvenim radnicima nije lako. Godinama rade pod pritiskom, sa premalo osoblja, previše pacijenata i često u uslovima koji nisu dostojni ni njih ni njihovih pacijenata. Zbog toga ovo nije tekst protiv medicinskih sestara niti protiv ljekara.
Ovo je poziv da otvoreno govorimo o sistemu koji iscrpljuje sve. I roditelje. I zdravstvene radnike.
Roditelji ne očekuju savršenstvo nego samo da budu saslušani, da smiju postaviti pitanje, da se prema njima odnosi s poštovanjem. Da osnovni uslovi za boravak budu dostojni čovjeka. Da znaju da će se prema njihovom djetetu primijeniti najviši profesionalni standardi.
Zato danas moje pitanje nije samo koliko košta jedna česma na pedijatriji. Moje pitanje glasi koliko nas, kao društvo, košta kada izgubimo povjerenje roditelja u zdravstveni sistem.
