Zato što je moj avokado za ručak bio savršeno zreo.
Zato što sam popila tačnu količinu kafe koja me čini budnom i usredsređenom, ali ne i nervoznom.
Prozor je nizak, kad gledaš kroz njega vidiš celu ulicu.
Silazi sa bicikla i gura ga ka našoj kapiji.
U mom kraju kasno noću se čuje pas.
On laje kao da se neko smeje.
Onako grohotom.
Jer smijeh je najbolji lijek, zar ne?
Prije par dana mi je jedan momak u Turskoj, onako usput, rekao da se nasmijem.
Kaže da sam ljepša kad se smijem. (Nije me nikad vidio nasmijanu.)
Muzeji i umjetničke galerije mogu ponekad da budu ipak previše za prosječnog posjetioca. Na svu sreću, neki ljudi raspetljaju ideje stare vijekovima, te i ih poglupe do nivoa na kojem ih mi obični smrtnici možemo razumjeti.
U kalendaru je zima, ali nije hladno. Za sada nisam pobrala ni gripu ni virozu, ali me boli grlo.
– Je l’ ti shvataš da se niko tamo nije smejao?
– Da. Tek sad kad kažeš, shvatam.
Bilo je to nedavno, u meni omiljenom restoranu; gdje sam nakratko pobjegla od svojih problema.
„Možeš ako veruješ da možeš“ – naslov je jedne u nizu knjiga koje dominiraju policama naših knjižara.
