Kada bih morao da se opkladim koji će…od svih ovih parova koji defiluju po šetalištu ovog divnog morskog mesta…najduže ostati zajedno…
Zato što je moj avokado za ručak bio savršeno zreo.
Zato što sam popila tačnu količinu kafe koja me čini budnom i usredsređenom, ali ne i nervoznom.
Prozor je nizak, kad gledaš kroz njega vidiš celu ulicu.
Silazi sa bicikla i gura ga ka našoj kapiji.
U mom kraju kasno noću se čuje pas.
On laje kao da se neko smeje.
Onako grohotom.
Jer smijeh je najbolji lijek, zar ne?
Prije par dana mi je jedan momak u Turskoj, onako usput, rekao da se nasmijem.
Kaže da sam ljepša kad se smijem. (Nije me nikad vidio nasmijanu.)
Muzeji i umjetničke galerije mogu ponekad da budu ipak previše za prosječnog posjetioca. Na svu sreću, neki ljudi raspetljaju ideje stare vijekovima, te i ih poglupe do nivoa na kojem ih mi obični smrtnici možemo razumjeti.
U kalendaru je zima, ali nije hladno. Za sada nisam pobrala ni gripu ni virozu, ali me boli grlo.
– Je l’ ti shvataš da se niko tamo nije smejao?
– Da. Tek sad kad kažeš, shvatam.
Bilo je to nedavno, u meni omiljenom restoranu; gdje sam nakratko pobjegla od svojih problema.
