Oteglo se letnje popodne i počelo da pritiska malu sobu kao teški oblaci zemlju pred kišu. Dok su se zraci sunca probijali kroz pritvorene žaluzine i pravili neobičnu arabesku na zidu, Lena se protegla na krevetu pokušavajući da udahne vazduh ali jara je neumoljivo pritiskala. Vreme je da učini nešto. Uhh… Bilo je prokleto teško. Protekla godina ostavila je vidljivog traga na njenom licu. Dve bore između obrva urezale su se duboko kao opomena za buduća vremena. Budućnost. Šta li joj sada nosi? Nekada je verovala da je svoju sreću osigurala tim prstenom na domalom prstu. U dobru i u zlu, rekli su.
Nije tako bilo. Ruku na srce, dugo su istrajali u toj borbi dobra i zla. Deset godina. Stalno pokušavajući. Nadajući se. Bolne terapije i bolnice, priprosti nadrilekari, sveznajuće tetke, šira i uža rodbina, prijatelji. Pa opet…taj muk, potmula tišina koja krene iz pogleda lekara i celu je prekrije kao lavina. Prestane da diše i zna da će umreti, a i bolje je tako misli, sve dok je njegova ruka čvrsto ne uhvati i povuče nazad iz tame.
„U redu je. Probaćemo opet. Uspećemo sledećeg puta.“
Nemi pogled zahvalnosti i suze koje se u potocima slivaju niz njeno lice. I sledećeg puta, i onog narednog, i opet… Sve dok jedog četvrtka lekar nije bio odlučan.
„Žao mi je. Bilo bi opasno po vas pokušavati i dalje. Znate, ima i drugih opcija – usvajanje, donacija jajnih ćelija, surogat … Na kraju krajeva, deca nisu jedini vrhunac naših života. Imate jedno drugo, nađite zadovoljstvo u malim stvarima, putujte, uživajte u vašoj ljubavi.“
I opet je njegova ruka čvrsto uhvatila i vratila nazad.
„Biće sve u redu“, pokušao je, ali su mu reči zamrle na usnama. Prebrzo joj je pustio ruku. I izašao.
On je tada odlučio. Da želi da ima decu i porodicu. I da sa njom to ne može da ostvari. Kasni sastanci, radni vikendi i posvećenost poslu bili su proračunato udaljavanje sa njegove strane. Sa njene, bespogovorno slaganje. Bez terapije, bez nade. Jer tako je najbolje. U sebi je vrištala. Zašto baš ona da je jalova, bezvredna, odbačena? Svaka majka u parku, svaka baka u prodavnici, blizanci iz komšiluka, rodbina, prijatelji, svi su bili jedno veliko podsećanje da ostvariti se kao žena znači ostvariti se kao majka. Jer to se očekuje. A ona ne može. Sve u njoj je gorelo i cepalo se na milion komadića. Ali glasa nije bilo. A onda, kad joj je pre nedelju dana rekao da je gotovo i da želi razvod, jer želi decu i porodicu, i voli je i dalje, ali to nije dovoljno i treba da krenu svako svojim putem, sva nagomilana žuč i čemer samo je pokuljala iz nje. Nije ni stigla do kupatila.
Ali je shvatila – mora da ode iz tog pakla u kome se krila. Last minute aranžman preko agencije čiju je brošuru slučajno pokupila u apoteci, dvosatni let do Rodosa, hotel sa 4 zvezdice i soba sa pogledom na more. Otvorila je balkonska vrata i duboko udahnula – miris soli u vazduhu, vrelina koja se lepi za kožu i beskrajno plavetnilo. Breathtaking. Baš kao što je pisalo u brošuri. Baš kao sada… Lena je odjednom ostala bez daha. Kao da je mozak zaboravio da pošalje impuls plućima da udahnu i izdahnu, kao da oko nje više nije bilo ničega sem ništavila, kao da nije bilo povratka sa tog nepoznatog mesta. Napad panike. Opet. Sve se zavrtelo i Lena se kao u magnovenju, poslednjom trunkom razuma uhvatila za vrata terase i zatvorila ih za sobom.
Naredna četiri dana nije izašla iz sobe. Room service i povremeno virenje kroz žaluzine koje je vetar odškrinuo. Ali sada je bilo dosta. Neće više biti mala devojčica koja pobegne kod roditelja u sobu svaki put kad ružno sanja. I neće više sažaljevati samu sebe. Obukla je kupaći i bacila pogled u ogledalo. Sa 35 godina nije loše izgledala. Vodila je računa o ishrani i redovno vežbala. Doduše ne i poslednjih meseci koje je manje-više provela u spavaćoj sobi. Njihovoj spavaćoj sobi. Plave oči su se opet napunile suzama, ali ovog puta Lena nije popustila. Odlučno je šmrcnula, pustila dugu smeđu kosu i zakoračila.
Nije očekivala toliko ljudi na plaži, pa su joj kolena klecnula kada je nevoljno krenula ka slobodnoj ležaljci. Možeš ti to, uspećeš, prvi korak je napravljen, ubeđivala je samu sebe dok je pokušavala da sredi ubrzano disanje i smesti se.
„You need any help? Anything to drink maybe?“, prenuo je zvonki bariton negde iza nje. Lena se okrenula i susrela sa polunagim muškim telom. Torzo kao na statuama grčkih bogova, čvrste grudi, mišićave ruke. I taj preplanuli čokoladni ten.
„Mojito, please“, brzo je izustila da prekrije nelagodu i nekako skrene pogled. Šta li to bi? Lena se nije sećala kada je poslednji put pogledala nekog drugog muškarca. Možda je bilo krajnje vreme, razmišljala je gaseći iznenadnu žeđ koktelom. I možda je trebala bolje da iskoristi te članarine u teretani koje je samo plaćala poslednjih meseci. Slabašni osmeh zatreperio je na izmučenom licu. Možda još uvek nije kasno…
Tirkizno more je mamilo i Lena je ušla u vodu rado se prepustivši nežnom milovanju talasa. Sa svakim novim zamahom bila je opuštenija i snažnija. Dalje, još dalje. Zatvorila je oči i zaronila u hladnije dubine. Kao onda kada je kao desetogodišnju devojčicu otac učio da roni, obazrivo plivajući blizu nje da je uhvati za ruku ako krene da luta jer ne sme da otvori oči u vodi. Gde je sada bila tatina ruka u ovom mračnom lavirintu iz koga Lena nije mogla da pronadje izlaz? Knedla joj je zapela u grudima i nije znala šta da radi. Nije mogla da udahne, a tama je opet krenula da je preplavljuje. Kuda dalje? Prepustiti se i ne patiti više. Grudi su počele da je peku i znala je da mora da dođe do daha. A sada je znala i kako. Otvorila je oči i krenula ka svetlosti. Izronila je i glasno udahnula jednom, dva puta, tri … Instinkt je preovladao i Lena je shvatila – ona želi da diše, da živi, da voli i da bude voljena, da se raduje i da uživa. Skinula je prsten sa desne ruke, lagano ga spustila u vodu i zaplivala ka obali pogleda uperenog u čoveka za šankom.
Dok je kasnije te večeri igrala pomalo komplikovani Zorbas ples sa potpunim strancem a znoj joj se slivao niz leđa, znala je da neće biti lako. Ali je takođe znala da ona to želi. Svaki dodir te čvrste muške ruke palio je njenu ustreptalu kožu, a svaki pogled tamnih očiju budio je davno zakopane strasti. Mogla je da oseti želju koja sa svakim korakom i dodirom nadolazi kao plima. Puštala je da je slatka žudnja uzme pod svoje i vodi. I ovog puta su joj kolena klecnula, ali ne od straha ili nelagode. Nije znala kuda ide, ali to je bio njen izbor. Njen život koji će živeti onako kako ona odluči.
I dok je mnogo kasnije te noći, tela slomljenog od uživanja, ustala sa hotelskih čaršafa natopljenih njihovom žudnjom i krenula ka kupatilu, bacila je pogled na preplanulo mišićavo telo nesvesno dodirujući domali prst na desnoj ruci i tiho se zakikotala. Biće bolje. Možda ne sutra, ni sledeće nedelje, ni sledećeg meseca, ali barem ta bolja budućnost postoji. I ona ju je sama stvorila.