Zašto baš ja, koja sam tek ugledala sunčev sjaj, da vidim samo tamu ovog svijeta? Zašto baš ja mlada, premlada, svijetla, naivna i bijela da potopim sve svoje snove suzama, krvlju i znojem? Zašto baš ja, koja sam nebeski vjerovala, da sav smisao života obojim tamnim bojama besmisla? Zašto ja, kad nisam kriva? Nisam preglasno pričala, nisam predugo šutjela, nisam loše pomislila, nisam ga varala, zašto kad nisam sve ono što on kaže da jesam?
Zato što je prekršio obećanje, samo jedno obećanje kojega se morao držati – da nikada prema meni neće biti grub. A bio je, i mnogo više od grubosti. Bio je grub, pregrub, i život i on, kao kamen su me mljeli. Moje srce rukama je vadio naživo. Moje lice pretvorio je u istrošene tračnice, prljave, ohrđajuće. Moje lice pretvorio je u natečeno, krvavo, znojno, bolno i raščupano lice neke druge žene koja je sebi dopustila da je muškarac kojeg voli, kome je rodila potomstvo, udara, siluje, bičuje. I sve mu to oprosti. I za sve to nađe opravdanje, jer drukčije ne bi preživjela. Lice neke druge, glupe žene, jer ja to sebi ne bih nikada dozvolila. Taman pomislih da to sama sebi ne bih nikada dozvolila, dok sam kupila svoje iščupane vlasi kose po stanu, kada me hladan val realnosti udario u ono isto lice glupe, izudarane žene. Hladan val realnosti, hladne njegove ruke koje su jedino utočište koje sam pronalazila u svijetu ovog izopačenog zla, i gle sada čuda, jedino izopačeno zlo svijeta bile su te iste ruke.
Zašto baš meni to da se desi? Zašto da sada proklinjem svoj život, svoju sudbinu, svoje vlastite izbore koje su me dovele do ovoga? Zašto da svoje snove potopim krvlju svoga napaćenog tijela? Zašto sam morala saznati kako kćerka reaguje na vrisak majke? I pobogu, zašto baš ja? Zašto kada sam htjela samo voljeti, stvarati i stariti u utočištu tih ruku? Zar je ovo život o kojem sam sanjala? Zar da mlada umrem, zar da živim smrt do kraja života? Zar da svu moju ljubav prekrije mržnja? I da, zaista, koliko je mržnje mogla bih pisati noćima i jutrima, i da tekstovima pisanim malim slovima obavijem planetu Zemlju, čak dva puta. Ne zbog toga što je bio grub, ni zbog trauma, ni vriskova koji bude u noći… Ni zbog tame koja je obavila svjetlost mog tek započetog života. Ni zbog sivila, ni besmisla, ni zbog srca zatrovanim mržnjom, ni zbog ispranog mozga, ni zbog uzaludnog krivljenja… Ni zbog lica žene, neke druge žene, neke druge mene, koju tisuću puta nisam prepoznala u ogledalu. Ni zbog svih tih pogleda, ni sramote, ni zbog čega, koliko mrzim zbog toga što je ubio ljubav.
Koliko sam noći morala provesti onesviješćena, raščupana, modra, spaljena cigaretama, krvava i natečena, ležajući na vlastitoj pokidanoj kosi, da bi on ubio ljubav u ovako velikom čovjeku. Koliko sam puta morala čuti “Ali, ljubavi, oprosti mi, to nisam bio ja!” da više ne oprostim… Koliko sam psihopatskih, lažnih suza morala obrisati da konačno pomislim da nitko ne briše moje… Koliko “nikad više” da čujem i da konačno skontam da “nikad više” vrijedi sve do narednog puta…
Koliko god, sama sam obrisala svoje suze, očistila krv sa umornog tijela, namazala opekotine, kosom prekrila kosu koja nedostaje, i glasno svijetu izgovorila “Ovo nisam ja! Ja sam mnogo više od ovoga!”. Putem pravde, s kćerkom u ruci, spasila nas obje. Ponosna, prkosna, s osmijehom na licu i tisuću neizlječivih rana. Njegov kraj postao je moj početak. U mojim očima piše “pobjednica”.
Svim ženama, ikada, koje su prošle i prolaze kroz pakao muških ruku.
Dorothy.
