“Lijepa si”, kaže mi on, a ja zakolutam očima. “Ne, fakat si lijepa. Ne znam shvaćaš li to.” Naravno da ne shvaćam. Ja se vidim drugačijim očima. Kad se pogledam u ogledalo, ja ne vidim to što on vidi. Ja vidim rijetke obrve i izrast prirodne kose, stajling iz noćnih mora i kvrgava koljena. Ja tu ne vidim ništa posebno.
A on zbog tog “ničega posebnog” ulazi u stan, zbacuje tenisice s nogu, uključuje mobitel na zvučnike i pušta “You are so beautiful to me”. I dočekuje me raširenih ruku da me zavrti u stiskavac i pjevuši na uho.
“Lijepo ti stoji ovaj kaput”, kaže mi prijatelj dok skupljam stvari i odlazim s probe. “Ma ovo je stara krpa, ubola sam ga u Amsterdamu za 20 eura.” “Nema veze koliko je koštao, lijepo ti stoji”, kaže on, a ja dodajem, “ma ništa posebno, ali hvala.” A ovdje govorimo o prijatelju koji komplimente dijeli svakog 29. februara. I zaista, kad se pogledam u ogledalo, ja ne vidim lijepi kaput koji mi dobro stoji. Ja vidim 20 eura i ništa posebno.
Škrtica sam. Škrta sam s komplimentima i nježnošću za samu sebe. Loše ih prihvaćam, odmahujem rukom, ne dopuštam si da ih priznam u momentu i uživam u pozornosti. Čak i uz svu moju samouvjerenost, i dalje sam previše otporna na lijepu riječ.
Odgovor na pitanje zašto je tome tako pokušala sam potražiti u odgoju. Nas, žene, od malena uče da je bolje stavljati sve drugo ispred nas. Kad svrate prijatelji ili rodbina, prvo ih treba poslužiti i uvjeriti se da su svi namireni i sretni, a tek onda sjesti i otpiti gutljaj kave. Bolje bi bilo, zapravo, da popijemo kavu stojećki, dok oni sjede i grickaju kolače. Koje smo ispekle jučer u dva ujutro i sad strahujemo je li možda ipak u njima previše ili premalo šećera.
Uče nas da su komplimenti tek suvišne riječi laskavaca. I da ih ne bi trebalo previše uzimati k srcu. Ako ih i priznamo, trebalo bi se damski zacrvenjeti i pognuti glavu, manje od makovog zrna. Uče nas da ne treba isticati svoje ljepote nego biti skromna, malena, ponizna i tiha.
Sve nas to uče još od najranijih godina, a mi, spužve kakve jesmo u toj sitnoj dobi, upijamo obrasce ponašanja i nosimo ih kroz život. A onda, u godinama koje slijede, plaćamo psiholozima da nam pomognu promijeniti naučene paterne jer smo na rubu živčanog sloma.
Svijet od nas traži da se prilagodimo formi. “Plaćaj poreze. Budi uzoran građanin. Ljubi bližnjeg svog, makar bio i seronja (kategorija – rodbina.) Kad ti kasni plaća, ne zanovijetaj, budi ponizan. Ne guraj se. Najglasniji uvijek najebu.” A onda s druge strane, svijet nam šalje poruke – “Budi svoj! YOLO. Samo jednom se živi. Uhvati svaku priliku. Budi uporan, ne odustaj. Koga nema, bez njega se može.”
I onda opet plaćamo psiholozima da nam pomognu dokučiti što to svijet zapravo želi i očekuje od nas.
Unatoč odgoju koji mi je usadio neki “old school” sustav vrijednosti, odlučila sam neka pravila sašiti sama za sebe. Da – poštujem druge, da – poslužit ću prvo goste pa onda ispiti kavu, ne – neću previše potrošiti na sebe, ali… Neću si ni uskraćivati zadovoljstva jer ih trebam da bih zadržala zdravi razum i dobro raspoloženje.
Učim, pomalo i s vremena na vrijeme, kako biti nježna prema sebi. Ili barem nježnija nego do sada. Pogledati se u ogledalo i vidjeti ljepotu, a ne samo nedostatke. Zagrnuti se kaputom od 20 eura i nositi ga kao da mu je sam Christian Dior, glavom i bradom, šio džepove. Priuštiti si putovanje na mjesto o kojem maštam deset godina. Popiti dvije čaše vina usred radnog tjedna. I platiti psihologa za emocionalnu higijenu jer se ponekad ne nosim dobro sa svakodnevicom. I ne šutjeti o tome.
Ima ona stara – “magarac na prvom mjestu”. Shvaćate li koliko ta izreka promovira pogrešne vrijednosti? Ako se staviš na prvo mjesto, magarac si. No što više vrijeme odmiče, sve lakše prihvaćam ulogu tog magarca. I sve mi je draži. Zašto, pobogu, ne bih sebe stavila na prvo mjesto? Je li grijeh voljeti i cijeniti sebe kad vrlo dobro znamo da život samo čeka da nas poklopi po glavi?
Kažu da kad prihvatiš sebe, prihvatiš svijet i sve u njemu. I tako sam ja donijela svjesnu odluku da prihvatim svoj “old school” dio osobnosti, ali njemu unatoč, ne dopuštam da mi vrijednosti mojih roditelja kroje sudbinu. Njihovo vrijeme imalo je njihova pravila. I klanjam im se s poštovanjem. Ali naše vrijeme, “vrijeme ja-magaraca”, nešto je drukčije. I u njemu se treba staviti na prvo mjesto, zadovoljno pogledati u ogledalo i reći: “Ako su kolači gostima bili preslatki, neka si ih drugi put ispeku sami!”
