“Mogu što god hoću!” viknula je i prkosno me pogledala, rukama podižući rub svoje uske, ionako prekratke suknje, za još par milimetara prema gore. Navukla je sandale s vrtoglavo visokom potpeticom i zadovoljno se još jednom odmjerila u ogledalu.
Bila je zgodna, visoka i vrlo lijepa.
I bez trunke samopoštovanja.
I ne, nije problem bila njena prekratka suknja.
Samo kratkoća njene ljubavi prema sebi samoj.
Potvrdu svoje vrijednosti tražila je u drugima, većinom muškarcima kojih je, zahvaljujući njenom atraktivnom izgledu, uvijek bilo oko nje i više nego dovoljno. No, nijedan se ne bi dugo zadržao. Pod ruku su na kraju uvijek vodili neke druge žene…
“Zaista, možeš što god hoćeš”, odgovorih joj. “Danas kao žena možeš sve. Možeš nositi suknjicu koja jedva pokriva međunožje, dekolte koji jedva pokriva bradavice, možeš izlaziti, opijati se, zabavljati, svaku večer biti s drugim…Pritom možeš vikati; slobodna sam, emancipirana, nezavisna i mogu što god hoću! No poanta ne bi trebala biti u tome da možeš što god hoćeš. Isključivo i jedino u onome što želiš. Što ti je zaista potrebno.”
Tanka je granica između žene koja ima stila, ukusa, žene koja je jako seksi, i žene koja istog nema, žene koja izgleda jeftino poput prostitutke.
Ta se granica obično ne nalazi u duljini njene suknje i dubini njenog dekoltea, već na razini njenog samopoštovanja.
Tanka je granica između žene koja živi svoje izbore i žene koja je mogućnost izbora svela na mrcvarenje svog bića da bi nekom trećem dokazala svoju vrijednost, između one koja svoju ravnopravnost muškom rodu doživljava kao mogućnost da čini što god je volja ne razmišljajući o posljedicama i one koja tu istu ravnopravnost doživljava kao nešto prirodno, nešto što je nikako ne prisiljava da ustukne pred svojom autentičnošću kakva god ona bila samo da bi nekome nešto dokazala.
Nije li ta uzrečica mogu što god hoću odnijela čar one mogu, ali neću?
Jer se volim.
Jer se poštujem.
Jer znam svoje prioritete.
Jer postavljam granice.
Tko je još sreću pronašao lutajući svijetom bezglavo, bez čvrstih temelja, nošen vizijom idealističkog života lišenog granica i osobne odgovornosti za vlastite postupke, izbore, za vlastiti život?
Pogledala me onako s visoka. Njeno lijepo lice nije pokazivalo povrijeđenost, ljutnju, razumijevanje, o tome sam mogla samo sanjati. Prkos i ponos poput štita obavijali su njeno postojanje.
“Tko si ti da mi držiš prodike?, upita me. “Uvijek baljezgaš o nekakvim psihološkim sranjima! E pa vidiš, osim što mogu, ovo i želim i trebam! I što ćeš sad?!
Slegnula sam ramenima i tiho uzdahnula. Nekoć davno sam čitala jednu knjigu od Richarda Bacha i živo se i dan danas sjećam rečenice koja mi se urezala u pamćenje i služila mi kao podsjetnik svaki put kad bi pokušala navesti druge da pogledaju svijet drugačijim očima.
Kako natjerati nekoga da pogleda iza ugla ako tamo još nije stigao?
U toj jednoj rečenici kao da je sažet sav besmisao ostajanja uz nekog čija melodija duše potpuno uništava našu.
“Svaka ovisnost valjda zahtijeva da bude pod svaku cijenu hranjena…” rekoh joj i tiho izađoh iz njene sobe. Iz njenog života.
