Da, dobro ste pročitali. Dnevnik Govana.
Niste znali da to postoji?
E, pa postoji i veoma je moćna stvarčica.
Sjećam se svog prvog susreta sa Sranjskim Stranicama ili Stranicama Sranja. Jedna meni draga osoba nam je na Radionici dala komad papira, naštimala vrijeme i rekla da pišemo bez razmišljanja dok ne ispišemo cijeli papir.
Bez razmišljanja, rekla sam, jer već razmišljate šta biste napisali 😉
To je značilo da pišemo bez prestanka, odnosno da puštamo misli i emocije da teku. U početku ste blokirani i to je normalno, ali je poenta POČETI pa makar i sa rečenicom – ne znam šta da pišem, ne znam šta da pišem, ne znam šta da pišem… Nakon nekoliko otpuštajućih misli o tome kako ne znate šta da pišete, pojavljuje se ono što je skriveno duboko u vama i na trenutak primjećujete da vam izlaze rečenice kao što su – ljuta sam, on me je povrijedio, plače mi se, volim te… Svakakvog Sranja tu izlazi, zato se tako i zovu. Stranice Sranja.
Vaša brana provaljuje 🙂
Poenta je ne stati dok ne ispišete sve ono što izlazi. Ponekad završite za pet minuta, ponekad za petnaest, sve zavisi, ali kada završite slijedi… Hm pa, u najmanju ruku, olakšanje.
Prvo, ja nisam nikada vodila dnevnik, znate ono što djevojčice rade. U tinejdžerskim danima sam pokušala i sjećam se tačno jednog momenta kada sam utrnula od straha. Bila sam zaljubljena u jednog dečka i kada sam pokušala da prenesem tu ogromnu, tinejdžersku, količinu zaljubljenosti na papir, prepala sam se kao grlica, zatvorila dnevnik i sve do moje trideset i četvrte godine nisam pisala ništa slično.
Na toj konkretnoj Radionici sam se jedva zaustavila kada je sat otkucao. Dok sam pisala, prvo me je obuzeo strah pa sam osjetila da mi suze vlaže obraze i srce ubrzano kuca. Bilo je toliko toga nagomilanog u meni i sjećam se da me je ruka zaboljela koliko sam pisala. U prvi mah mi nije bilo jasno odakle sve to izlazi, jer ja nikada ne plačem, šta se dešava, šmrc, ja sam jaka žena… Međutim, sa odmakom od tri godine sam shvatila odakle, zašto i kako.
Mi ljudi… Mi se bojimo svojih emocija.
Mi se bojimo iskazati svu punoću, svu veličinu onoga šta osjećamo, bilo da je tuga, sreća, radost, očaj, bol, bijes, ljutnja, frustracija. Mi se ni ne možemo izraziti, jer su vijekovi sputavanja učinili svoje. Vijekovima su nas učili da emocije trpamo u sebe i da su one neprimjerene. Pretjerana Radost je neprimjerena, Sreća je neprimjerena, Bol, čak i Zaljubljenost i Ljubav izazivaju one druge emocije ako ih pokazuješ, Ljubomoru i Zavist koje su, opet, neprimjerene za pokazati. Ti si hrabra žena, a hrabre žene ne plaču. Ti si mušarac, a muškarci ne plaču. Aha, mo'š misliti da ne plaču. I zašto uvijek moramo biti hrabre žene, možemo se ponekada i usrati od straha! Imamo pravo na to.
Mi, u stvari, ne živimo svoje emocije. I baš zbog tog sputavanja mi se NE OSJEĆAMO ŽIVIMA.
Ma super je tebi, kao srećna si, voliš, ali nekako ne do kraja, ne pun gas, nešto kao da tu nedostaje.
Nedostaje punoća.
Nedostaje potpuno i iskreno ispoljavanje emocija. Bez ustezanja. Bez kazni.
Pa, mi i sopstvenom djetetu, kada se udari, ne dozvoljavamo da isplače bol. Čekaj malo, pao sam, a tata mi govori da mi nije ništa. Kako mi nije ništa, kada me boli i OSJEĆAM da treba da plačem. Presječen sam sa onim što osjećam, jer mi tata kaže drugačije. I onda prestajem, jer za tatu ću uraditi sve. Tata je mali Bog djetetu. Šta se dešava nakon toga? Dijete zakopava emociju duboko u sebe i pitanje je da li će kao odrastao čovjek ikada više zaplakati kada ga nešto boli.
A trebalo je samo zagrliti i pustiti da izađe do kraja.
Tako se sukobi unutar nas nakupljaju kroz život – emocija koju ja OSJEĆAM nije ona koju TREBAM ispoljiti u javnosti. Ostajete zbunjeni i niste u skladu. Svi ti govore da to nije ništa, nasmijavaju te, a ti osjećaš da trebaš vrištati, jer si se upravo rastala ili si dobila otkaz. Govore to, jer ni oni ne znaju šta da rade sa tvojim suzama. Kao što ni Tata nije znao pa ti je rekao da prestaneš. I prije njega njegov Tata, pa prije Tatinog Tate njegov Tata. I tako vijekovima unazad.
I, sve bi to možda i bilo u redu, da ne postoji jedna začkoljica, a ona je – emocije BOLE ukoliko se ne ispoljavaju.
Emocije, ukoliko se sputavaju, ukoliko slobodno ne teku i priznaju da su u vama i, ukoliko se tjeraju kao mušice, BOLE. Emocije razbolijevaju.
Kako, pitate se?
Preko tijela, jer vaše tijelo priča sa vama. Tijelo je vaše burence gdje skupljate sve emocije, gdje se sve skladišti i pamti. Tijelo je vaš vodič, sve vam govori, samo ga trebate slušati. Ono vapi da priznate u sebi emocije koje imate, a koje skrivate.
Taj vaš želudac što zavrće, što vas muči sa gastritisom, nije ništa drugo nego situacije koje NE VARITE, ljudi koje ne možete SVARITI, nešto ili neko vam ide na ŽELUDAC. Taj vaš problem sa ishranom, to je vaša rupa koju pokušavate zatrpati, a ta rupa je najčešće nedostatak LJUBAVI.
To što vas neprestano bole leđa, što pogrbljeni hodate, nije ništa drugo nego TERETI koje ste preuzeli od drugih na sebe. Znate onu staru: “NATOVARI na leđa, mogu ja još”. Mogu ja još tuđeg bola da ponesem, mogu još tuđih obaveza da ponesem, neka, ja ću sama sve da izguram… A leđa rasturiše.
Uh, ja bih mogla da vam o ovome pišem satima.
Ali, da se vratim na stranice 🙂
Sjećam se da sam se nakon pisanja osjećala nekako lako i da sam nakon te Radionice nastavila da ih pišem. Svakodnevno sam dozvoljavala svojim emocijama da izlaze i da budu ispoljene u svoj svojoj veličini. Dopuštala sam sebi da napišem i one najcrnje koje sam gurala u stranu i koje ne bih ni u ludilu izgovorila na glas. Pisala sam i one najsrećnije i zahvaljivala se na njima. Nisam SEBI ništa skrivala, uostalom, sve je ostajalo između mene i papira, nije me niko vidio da plačem, nisu me čuli svi oni kojima sam redala sve po spisku šta mislim, nije bilo nikoga oko mene, tako da nisam nikoga ni povrijedila.
A majko mila, kako se osjećate živi nakon toga. Strujanje energije, ta lakoća u vama postaje svakim danom sve veća i veća, nema u buretu više kamenja. Otišlo je, puni se ponovo pa ponovo ide van, ali sa svakom stranicom PROSTRANSTVO U VAMA postaje opipljivo, slobodno i široko. Vremenom prepoznajete mnogo lakše svoje emocije. Da, tužna sam, neka sam, živ sam čovjek. Ljuta sam, neka sam, imam pravo. Pustim par dana da sve izlazi na papir i bude bolje. Tako zapisana emocija je osviještena i integrisana u meni i ja je puštam da teče. Svjesno prolazim kroz nju i zdravija sam, nema blokada, nema bolesti. Nisam umorna i imam energiju, neprestanu.
Prostranstvo u vama, životna energija i sve emocije napokon SMIJU biti tu. Nema tate da kaže – PRESTANI, iako je to radio iz najveće ljubavi prema vama.
Zbog škole koju sam upisala za Kundalini instruktora započela sam i svoj Dnevnik Govana (tipa svaki dan do kraja života, pogađate, pisanje). Učitelj nas umalo nije natjerao da iskopamo rupu, izvršimo veliku nuždu u nju i onda meditiramo kraj toga dvadeset i četiri sata.
Sad svi kontate da sam luda 🙂
Pa, dobro, jesam po onoj Knjizi standarda – KAKO SE TREBA ŽIVJETI U OVOJ ZEMLJI?
Hahahha, međutim tu je rješenje.
Morate zavoljeti svoja govna.
Morate zavoljeti svoje najcrnje misli, najružnija, najfrustrirajuća osjećanja koja imate u sebi. I to je okej i potpuno ljudski. Jer ta govna vam služe za nešto. Ta rupa nad kojom sam trebala meditirati me je trebala naučiti da POGLEDAM svoja govna, da ne bježim od DIJELA SEBE, da obraćam pažnju na miris, na neugodnost i da ih prihvatim. Tu su. Najsmrdljiviji dio mene je ispred mene. I trebam to zavoljeti.
Kada zavolite svoja govna – učinili ste prvi korak – korak ka ljubavi PREMA SEBI.
Ako ste u stanju da date ljubav svojim veličanstvenim govnima, zamislite samo koliku ljubav možete dati dijamantu u sebi. Koliko sebe i svoj život možete veličanstveno da volite.
Jer ja sam veličanstvena emocija, ti si veličanstvena emocija.
Mi smo veličanstvene emocije, od one najljepše do najcrnje. Od sreće do govana. I trebamo ih pokazivati bez sputavanja, jer ukoliko ih ne pokazujemo, ne živimo potpuno slobodno i ukoliko ih ne izbacujemo, uvenućemo.
Eto zašto trebate voditi svoj Shit Dnevnik, dan za danom, ma koliko vas mrzilo. Zašto ja vodim.
Vodite ga, ako ništa samo iz jednog jedinog razloga – svi znamo kako je dobar osjećaj kada se pošteno olakšamo 😉
P.S. Dnevnik Govana vam je sveska u koju zapisujete sve ružne stvari i osjećanja koja ste doživjeli u toku dana. Knjiga Svjetlosti je ona u koju upisujete sve lijepe stvari i osjećanja koja ste doživjeli u toku dana. Obje vam služe za osvještavanje i prihvatanje onoga što je u vama.
P.S.S. Vodite ih četrdeset dana u KONTINUITETU. Ukoliko preskočite jedan dan, ne važi se, počinjete brojati četrdeset dana ispočetka. Znam da će vam biti teško, da vam se neće dati, ali bez borbe sa SAMIM SOBOM nema napretka. Probajte, dajte sebi šansu i ne budite lijeni. Ja vam garantujem da nećete biti ista osoba prije i poslije.
P.S.S. Nakon što ispišete svoju stranicu, NE ČITAJTE JE. Nikada više. Nema potrebe… Jer, napokon – vi SMIJETE da OSJEĆATE 😉
Let the #SMess be with you.
#Sandologija
Mess – engl. nered.
Nered je početak svakog Reda. Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj red.
