Te noći sam zaspala na jedvite jade. Okretala sam se s boka na bok. Sa stomaka na leđa, i obratno. Zatvarala oči, tjerajući se na san. Ali u zraku, i negdje u dubinama mojih misli, idalje su lebdjele riječi koje sam tog dana čula. Bijele brazde na obrazima, osušeni tragovi potoka suza, zatezali su mi kožu. I tek sam negdje pred zoru uspjela napokon zaspati, nakon što sam kao mantru spasenja, proučila sve što znam.
Sljedećeg dana, stajala sam pred ženom iza čijeg se osmijeha krije okean tuge. Posmatrala sam je, i na neki čudan način joj zavidila. Kada ne bi nosila sočiva plave boje, njene kao ugalj crne oči su odavale kako su mora njenih suza presušila. Na njenoj tamnoputoj, blistavoj koži nema ožiljaka. Ali ni zamisliti ne mogu, koliko ih je na njenoj duši. Kojim li je koncem, i koliko dugo zašivala komadiće svoga srca?
Ja, koja plačem zbog tužnih završetaka ljubavnih filmova. Kojoj suze krenu radi koje čega. Koja umirem od prehlade, i počinjem se „halaliti“ kad me uhvati jača gripa. Ja, koju mogu slomiti sitnice. Ta ista ja, stojim pred ženom čiju je utrobu, ne tako davno, kidao neopisiv bol.
Stojim pred sirijskom izbjeglicom, koja je golim rukama sakupljala komade svoga novorođenčeta, koje je neprijateljska granata ubila dok je nevino spavalo u kolijevci.
Ja, tako krhka i nejaka. Ona poput vrbe savitljiva, a nesalomiva. Stojim tu pred njom, i divim joj se na snazi. Ni u najluđem snu, niti najvećem neprijatelju ne bih poželjela njenu sudbinu, ali ima tu nečega na čemu joj zavidim. Zavidim joj na hrabrosti da preživi, i da nastavi dalje.
Još jača, još istrajnija. Daleko od bližnjih, pod tuđim nebom, i na tuđem tlu. Da nakon takvog gubitka se usudi podići glavu, i svoju, užasom pokidanu utrobu, ispuni s dva nova života. Dvojajčana. Da se opet glasno smije. I da svojim rukama nesebično grli. Muža, djecu, i ono malo iskrenih prijatelja.
Starija je svega par godina od mene, ali ja sam naspram nje samo djevojčica koja ni u ludilu nije ni zamisliti mogla, ono što je ona na svojoj koži osjetila. Kao dvije jedinke, svaka smo na svojoj strani svijeta odrastale i maštale. Ja o nekim površnim, u tim trenucima „bitnim“ stvarima. Ona o domu punom ljubavi i vesele dječice. A evo nas sada tu, godinama kasnije, u nekoj trećoj, i meni i njoj, tuđoj zemlji u kojoj obje polahko puštamo svoje korijene. I gledam je kako bez imalo muke postiže sve. Još od ranog jutra, šta sve ne padne na njena pleća.
Kućanski poslovi, briga oko djece i muža, školske obaveze, pa sve tako u krug. Do kasno u noć, kada njen voljeni radi noćne smjene, a nestašna dječica zaspu. Ona tada uzima knjige i sveske, i priprema ispite. Uči jezik. Jer tu gdje je, želi živjeti i raditi. Za nju nema predaje.
Prigrlila me je kao sestru, i svojom svjetlošću obasjala moju dušu.
Dok smo ispijale kafu koju nam je napravila, okružene djecom, kućom se prolamao gromoglasan smijeh. Kako njihov, tako i naš. Kako bi se reklo, u rahatluku smo divanile. Priča mi o svemu. O svojoj zemlji, kakva je nekada bila. O mladosti i ljubavima prošlim. O braći i sestrama, ocu i majci. Kada se prvi put poljubila, i gdje je izlazila. Kako je potrošila prvi teško zarađeni novac. Čime ju je nepovratno osvojio muž. I kako su od ničega stvorili sve. Jednom, pa sad opet.
Samo ono što ju je skoro ubilo, a ipak jadnu i besmpomoćnu ostavilo na životu, ne spominje. Prešutjela sam da znam što ju je obilježilo do kraja života, a čije ožiljke čuva samo za sebe. Nisam smjela, a kamoli mogla spomenuti makar i dio onoga što je njen muž ispričao mome, kada su mu, naizgled bez razloga, potekle suze u trenutku slabosti.
Pokopala sam to negdje u dubini duše, kao što je i ona. Ali nikada je više neću gledati na isti način. Ona je mnogo više od obične prijateljice, žene i majke. Zadviljujuća hrabrost, neopisiva snaga. Beskonačna vjera. Ona je svjetlost!
Kada mi je tog dana širom otvorila vrata svoga doma, ona je otvorila i moje oči. I tada sam shvatila, onaj konac kojim je ušivala komade svoga srca, zove se SABUR. Poseban, najjači i najizdržljiviji konac koji postoji. Ko ga pronađe pokrpat će njime štagod se oparalo i pocijepalo.
Nur, žena čije ime znači svjetlost. Satkana od sabura i neopisivo blještave svjetlosti, u moj je život unijela nova značenja. Koja mi je ne govoreći niti riječ, rekla da se i iz najdubljeg i najcrnjeg bezdana, možeš izvući samo ako vjeruješ.
Moja Nur.
