I eto apsurda, što mi više pričamo, to je nasilno nerođene djece sve više. Od zabiti do metropola, sve do okorjelih konzervativnih sredina, poput Poljske, koja u tom pogledu prednjači u Evropi.
Kad su i Poljakinje digle glas, onda znaj da je mnogo toga otišlo u Honduras, a i susjedi nam Hrvati, koji su tu negdje sa Poljacima, kad je riječ o prilježnosti obraćanju Svevišnjem za sve i svja, zbijaju redove pred klinikama, isturajući sveštenstvo i nekakve volontere čista srca na branik antibijele kuge i časti nacije.
Čujem, spominju se u okolini i kancelarije za držanje predavanja, o državnom trošku, ako kod popa zapne. Ili je neko bar toliko promislio, pa shvatio da ovdje, među nama, ima i onih koji žive bez vjere da će ih sveštenik preko olatara i pet Ave Marija uvesti bezgrešne, uz, naravno, prigodnu nadoknadu, u onozemaljski život.
Ima nas i bezbožnika, a državu i crkvu razdvajamo, hvala Bogu i budžetu, pa ako nećeš samo da daš prilog, onda ćeš da platiš porez. I to je u redu.
U svom tom našem trabunjanju o tome kako žene svjesno desetkuju vlastiti narod, koji je svaki za sebe nebeski, jer ih se, eto sve više odlučuje da abortira, zaboravljamo, čini mi se, gdje leži „klica zla“.
Pričamo o strahovitim grijesima djevojčica, preko onih u cvijetu plodnosti, pa sve do skoro usahlih materica. Svaka je ženski organ i samo njegova vlasnica može da se njime pozabavi. Što punjenjem, tako i pražnjenjem.
I to je tačno i u potpunosti vjerujem, neka mi oproste i predsjednik i patrijarh, da su nam državne kancelarije i crkvene prostorije skoro sasvim bespotrebne, ako imamo porodicu.
Makar ono što je ostalo od nje. Jer, koliko god skretali priču na prevenciju, obrazovanje, pametovanje, prosvjetljenje, pokajanje, sve počinje, traje i završava u toj društvenoj ćeliji, ma koliko je mi, ljudi budale danas razarali i umanjivali joj značaj.
Ali, u našim se porodicama o seksu, orgazmu i trudnoći ne govori. Kad se mama i tata poljube, djeca ko kad su vidjela jetija. Uz obavezno da okrenu glavu. Pričamo im da ih je donijela roda, da smo ih našli u glavici kupusa i da je brata ispod jelke ostavio sveti Nikola.
Onda, kad malo procvjetaju, pa ih spucaju hormoni, pa počnu primjećivati sise na djevojčicama i dječakova malo šira ramena od ostalih, onda ćutimo ko zaliveni, da im slučajno ne bi palo na um da urade nešto više od gledanja sisa i ramena.
Ko kad od gledanja ima vajde. I ko kad ne znamo da sve o čemu ćutimo, ko vulkan rađa znatiželju i da što mi više nešto branimo i uksraćujemo, dječiji mozak želi baš to. Kod igračaka i slatkiša pali, ali kod seksa znaju biti posljedice, jebi ga.
Ne, mi djecu od kad nam ispadnu iz one stvari pripremamo na to da je seksualni odnos nešto grozomorno. Ako im to uopšte spominjemo.
Inače je to najčešće krajnje tabu porodična tema. Možemo o školi, vannastavnim obavezama, odlascima u selo, o babinom siru i kajmaku, ali o seksu, jok. A onda, kad prerastu sve te mliječne prerađevine, šta, očekujemo da neće željeti da se domunđavaju sa drugim ili svojim polom? Da neće sa gledanja preći na pipanje sisa i dizanja nogu na ramena? Jer, zaboga, mi to izgleda nismo radili, njih je rodila tetka koza.
A čemu smo ih u međuvremenu mi, roditelji naučili o tome, šta smo im lijepo, pa i manje lijepo ispričali, šta smo ih posavjetovali, na šta smo im ukazali, jesmo li se sjetili reći da je seksualni odnos ne samo potreba zbog produženja vrste, već i užitak i nešto tokom čega će doživjeti orgazam, a to je ko kad se spoje galaksije.
I da će sami shvatiti o čemu pričamo, ali u neko za njih pametno vrijeme. Nismo. Kao što im nismo rekli da seks nije ništa prljavo, razvratno, ništa zbog čega smo manje pametni ili nismo društvenobeskorisni, naprotiv, seks je najteži i ujedno najljepši posao kojim punimo naša porodilišta, vrtiće, školske i studentske klupe, ona rijetka radna mjesta, državne jasle i penzioni fond.
Seks je nešto čime ćemo, kad urodi ne samo trenutnim, već i bukvalnim plodom, napuniti svoje srce. Pa kako je, kad i zašto proces rađanja novog života postao sinonim za, otprilike, razvrat?
Ne, nismo im ništa od toga rekli,samo smo, ako smo im išta i rekli, kazali da je jebi se sramota. A zapravo nije, to je potreba i nešto divno, ako ga praktikuješ kad i kako treba.
Džoint i pivo su u našim unutarporodičnim razgovorima samo fuj, orgazam je sramota. Pričaćemo im zašto sve nije dobro da kradu, piju, tuku se i drogiraju, a zašto nije dobro da prate trendove i sa 12 godina stupaju u odnose, šta ih sve može snaći, kako da se zaštite i da, na kraju krajeva, svršavajući ne rade ništa ružno, nećemo, jer pričati o tome, a tek samo to, je sodoma i gomora.
Jeste, i meni je bilo neugodno dok sa tatom gledam TV pa iskoči kakav gorepomenuti atak na svetu knjigu postanja. Odmah se fatalo daljinskog i brže-bolje prebacivalo na „Opstanak“.
Mjesto da me fino posadio pred sebe i rekao: „Slušaj, dijete, da ne bi uživo ovakve scene kao maloprije, ni tebe nikad ne bi bilo. Za sve ostalo, pitaj mamu.“ Recimo. Ili bar riječi: „Ovo je sve u redu, samo malo prerano za tebe.“ Pa ovo sa mamom u nastavku.
Da ne zaboravim da se tu zna i prokomentarisati: „Vidi što čiko muči tetu. Sram ga bilo“, da djetetu valjda odmah bude jasno da tu nisu čista posla i da će, kad legne s nekim, zapravo mlatiti slamu sa crnim đavolom. Dakle, suludo je govoriti o praksi, ali ovo bi trebalo da bude teoretska nastava unutar porodice!
Ne pričamo sa svojom djecom o seksu, a onda se snebivamo kad se dogodi neželjena trudnoća. Uhodimo ih da li gledaju porniće ili kupuju kondome, al ne da s njima porazgovaramo kao s razumnim bićima, već da ih uhvaćene u šteti prećutno kaznimo kao kriminalce.
U međuvremenu, očekujemo da ih svemu, pa i tome, poduče vaspitači i učitelji, a onda te iste olajavamo kako zapravo i ne rade bog zna šta i kako su četvrtinu godine na odmoru.
Kad zaribaju prosvjetni radnici, vaspitna čuda očekujemo od ljekara i predavača, kojekavnih volontera, psihologa i lajf kouča. Svi drugi će se lakše i bolje pozabaviti našom djecom i opipljivom temom da abortus nije kontracepcija, osim onih koji su im, valjajući se po krevetu, udahnuli život. Al to tad nije bila sramota, tad nam je baš bilo jebitačno dobro!
Na poslijetku su i popovi, koji naplaćuju sve živo, a vala i mrtvo, sa stručnjaka za dušu, egzorcizam, feng šui, ljekovite vode, došli i do ginekologije. Bez srama će nam zaviriti u vaginu. Oni, koji ne plaćaju porez, a bavili bi se (ne)poreskim obveznicima.
Trebalo bi da su krajnje skrušeni, a i o čemu oni da nam pričaju, kad je Marija bila i ostala djeva, koja se ovaplotila? Uostalom, ne vjerujem da je apstinencija karta za raj, baš kao što se ne sjećam kad je neki pop došao pa dao dio od onog svog teškom mukom zarađenog novca za neko dijete oboljelo od leukemije, za neku roditeljsku ili sigurnu kuću. Marak za azil za pse.
Saosjećaju sa djecom koja nisu ni rođena, a za onu koja se baš sad dave negdje u hladnom moru, bježeći od rata, iako austrijski biskup kaže da bi Isus 2016. bio u jednom od izbjegličkih čamaca, ili im je granata baš sad sručila kuću na glavu, ili se bore sa opakim bolestima i hitno im treba lijek ih zaboli neka stvar, bez koje ni te djece ne bi bilo.
I on treba da mi priča da ne budem grešna i da treba da rodim još jednu ovčicu u ovozemaljskom stadu, a kad sam svoje dijete željela da krstim, i platim to naravno, sveštenik mi je poručio da ne potpadam pod njegovu parohiju, a i da trenutno nema vremena, jer se bavi parcelisanjem i naplatom crkvenog zemljišta za (tad) nadolazeći svjetovni vašar poroka i bahanalija nadomak manastirskih zidina.
O seksu unutar svojih zidova, sa vlastitim produktom istog, pričamo sve najgore. A onda bismo da nam svakojake kancelarije i popovi spasavaju trudnu djecu. Sve najgore, a želimo im sve najbolje. Pa, jebite se, ne ide!
Crna udavača