Kada bismo vam rekli da smislite način da pokažete posljedice koje verbalno zlostavljanje ima na dječiji um, vjerovatno vam ni na kraj pameti ne bi bila činija s voćem. Vjerovatno vam sada nije baš sve jasno, a u kakvoj vezi su crvene, sočne jabuke, zlostavljanje i škola, saznajte u nevjerovatnoj priči iz Birmingema, koju je Lola priredila za vas.
Rozi Daton je žena koja posjećuje škole kako bi učila djecu otvorenosti i radila na širini njihovog uma. Nedavno, na svojoj Fejsbuk stranici zvanoj Relax Kids Tamworth, postavila je kratku priču o predavanju o verbalnom zlostavljanju. Priča koja je lajkovana 195 000 puta ide ovako:
“Danas sam na čas donijela dvije jabuke. (Djeca nisu znala da sam prije časa jednu lagano bacala na pod i nisu mogla da uoče nikakvu razliku među njima.) Razgovarali smo o jabukama, opisali ih i složili se da obe izgledaju isto: crvene, sočne, lijepe i gotovo jednake veličine.
Onda sam uzela onu jabuku, koju sam prije časa ispustila na pod nekoliko puta i počela da govorim kako mi se ta jabuka ne sviđa, da mislim da je odvratna, da je ružne boje i da joj je peteljka grozna i kratka. Onda sam im rekla da ne želim da vole ovu jabuku i da treba da je vrijeđaju poput mene.
Neka djeca su me blijedo gledala, misleći da sam luda, ali krenuli smo da šaljemo jabuku u krug, dajući joj razne ružne nadimke i govoreći joj svašta: ‘Ti si smrdljiva jabuka!’, ‘Zašto uopšte postojiš?’, ‘Vjerovatno si puna ružnih crva’ i tako dalje, možete da pretpostavite kud je sve to išlo. Stvarno smo je užasno izvrijeđali, čak mi je bilo žao jadne voćke.
Onda smo počeli da pričamo sa drugom jabukom, ali ovaj put smo joj šaputali lijepe riječi: ‘Ti si jedna predivna jabuka.’, ‘Imaš tako mekanu koru.’, ‘Boja ti je savršena.’
Kada smo završili sa komplimentima, uzela sam obje jabuke u ruku i razgovarala s djecom o sličnostima i razlikama.
Potom sam rasjekla jabuke. Ona prema kojoj smo bili dobri, bila je bijela, svježa i sočna iznutra. Druga, koju smo vrijeđali, bila je prepuna modrica, smeđe i skašene unutrašnjosti.
Mislim da im se tada upalila mala sijalica u glavi. Shvatili su u trenutku, stvarno shvatili. Bilo im je jasno da je sve što su vidjeli unutar jabuke: modrice, kaša, izlomljeni djelići i tamne nijanse ono što se dešava unutar svakoga od nas kada nas tretiraju loše, kada nas povređuju svojim riječima ili djelima.
Kada god je neko zlostavljan, naročito dijete, on osjeća mučninu i tjeskobu unutra. Nekada to neće pokazati ili reći bilo kome kako se osjeća. Mi da nismo rasjekli jabuku, nikada ne bismo znali koliko bola smo joj nanijeli.
Ispričala sam im i svoje iskustvo, kada mi je neko rekao nešto ružno. Ja sam pred svima izgledala kao da je sve u redu, imala sam osmijeh na licu i ponašala se kao da je sve baš kako treba. Ali unutra me je boljelo, jer su me te riječi jako povrijedile.
Ali mi možemo da spriječimo da se tako nešto desi. Mi imamo moć da naučimo djecu da nije u redu da govore ružne stvari drugima, da im pokažemo i objasnimo kako to utiče na drugu djecu i njihova osjećanja. Mi imamo moć da naučimo svoju djecu da se zauzmu jedni za druge i da zaustave svako nasilje i maltretiranje, baš kao što je jedna djevojčica odbila da kaže bilo šta ružno i ne bude dobra prema jabuci.
Sve više i više bola i malih oštećenja, koja niko ne vidi, se skuplja unutra, ako niko ne zaustavi zlostavljanje. Zato hajde da stvorimo generaciju dobre, brižne, saosjećajne djece.
Jezik nema kosti, ali je dovoljno jak da slomi srce. Zato, pažljivo sa riječima.”
Na ovo nemamo šta dodati sem: podijelite priču. Proširite glas. Pokažite dvije jabuke svom djetetu. Pričajte s njim. I zagrlite ga. Zagrlite ga jako, da u njemu bude dovoljno zagrljaja za svu drugu djecu.
