Da mi sad dođe Nikola Tesla sa svojim tajnim izumom, mašinom koja vraća u prošlost, zamolila bi ga da me vrati u 1838. godinu i da me pošalje na Majorku. Ne zbog toga što je to danas egzotična destinacija za turiste, nego što se tamo nalazi ostrvsko selo Valjdemosa, u kojem je te godine, u zimskom periodu boravio Frederik Šopen sa svojom suprugom Žorž Sand.
Bolešljivi Frederik Šopen je zbog zdravlja otišao na mirnije mjesto u nadi da će mu to pomoći da ojača i fizički i psihički. Klima i okolina su mu u potpunosti odgovarale te je počeo ponovo da komponuje. Zahvaljujući Tesli, ja odlazim da se upišem na časove klavira kod Šopena.
Sa radošću i velikim uzbuđenjem krenula sam do Kraljevskog manastira iz 14. stoljeća, gdje je bio smješten poznati par. Pred vratima sam dobila napad panike zbog susreta sa ovim velikanom romantizma.
Udahnem. Izdahnem. Pokucam na vrata. Neka starija teta, sa širokim osmijehom mi otvara i uz dobrodošlicu pokazuje mi na sobu broj 2. Ponovo kucam i ulazim u prozračnu prostoriju. Za klavirom stoji Frederik Šopen. Prije nego što mi se obratio nakašljao se u svoju maramicu i pokazao mi da sjednem.
„Jeste li navježbali?“ upitao je tihim glasom.
Počinjem da sviram. Šopen me odmah opominje na dinamičke oznake: „Piano je piano i to se zna da je tiho. Molim Vas, obratite pažnju na to.“
Ja se i dalje pravim da ne razumijem šta mi govori. „Molim Vas ustanite sada ću Vam ja odsvirati ovu partituru da čujete kako to treba da zvuči.“ – reče blagim glasom. Ne znam da li to radim kako bi ga vidjela ljutog ili kako bi on svirao meni. Šopen meni.
Sjeda za klavir i počinje da svira. Muzika ispunjava prostoriju, um, dušu, sve. Njegov piano je toliko tih da onaj koji stoji pored njega jedva može da čuje, ali se ipak čuje. O pianissimu da i ne govorim. A onda kad zagrmi na dijelovima gdje piše forte, po cijelom se ostrvu prostre njegova muzika. Minute brzo prolaze, čas se završava. Vidim da mu treba odmor. Sljedeći učenik ubrzo dolazi. Sa velikim poštovanjem ga pozdravljam. Na vratima dobacuje „Vježbajte!“ Glupavo se smješim, izlazim, pogledam na prozor, a on u svojim mislima sa dalekim pogledom izgubljenim među gustim šumama. Sjedam na klupu pored manastira. Ubrzo će i Žorž Sand. Želim je vidjeti kako graciozno i hrabro šeta u pantalonama dok je sav ostali ženski svijet tada nosio suknje. Eto je… Sa šeširom na glavi, u odijelu, vrckavog hoda, prolazi Sandova ne osvrćući se na mještane i mene koji joj pratimo svaki korak. Kakva dama pomislih… Odlazim u svoju sobu.
Uzimam knjigu sa police koja je objavljena samo godinu dana ranije. Na koricama piše Razvrstavanje, roman napisala Žorž Sand. Nakon nekoliko stranica uočavam njenu borbu za društvenu jednakost. Borac. Nikad ne odustaje od svojih ideja. Bravo Sandova! Prije nego što legnem spavati, razmišljam o tome šta ću raditi sutra. Mogla bi navježbati onaj preludij pa da imam više vremena da razgovaram sa Šopenom. Pitat ću ga kakav je Paganini i jesu li fakat sve žene bile lude za njim? Pitat ću ga i o njegovim savremenicima Belliniju, Berliozu, Lisztu, Mendelsonu i Šumanu. Pitat ću ga i o slikarima i piscima tog vremena. Pitat ću ga i za ćudljivog Betovena, a i za luckastog genija Mozarta. Imam dosta pitanja. Ne smijem zaboraviti da mi objasni sviranje rubata na klaviru. Moram ga pitati jel’ se umorio?
Dok mi pitanja naviru, nešto mi presjeca misli, otvaram oči i vidim ispred sebe tekst Tajni dokumenti Nikole Tesle, Vremenski tunel.
Ponovo počinjem da čitam, dok na Youtube-u svira Šopenova lista The best of.
Smiješim se jer su obojica tu, a 2017-ta je godina.
Šejla Vatrenjak
