Predstava koja je nastala kao glumački ispit na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, autorsko je djelo Bobe Jelčića. Izvođena je u koprodukciji Zagrebačkog kazališta mladih i Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu. Primarno zamišljena kao idejno zanimljiva i dinamična, ova predstava ostavlja utisak kako nešto nije urađeno kako treba. Želja da se poentira i akcentuje šizofreno ludilo koje vlada u kancelarijama, kao i da se na šaljiv način kritikuje sistem Hrvatske, ali i načine dolaska do poslova, ostaju tek pokušaji nevješto realizovani u stvarnosti.
Glavnu akterku Saru pratimo na njenom putu do zaposlenja, gdje sa svojom sestrom, preko njenih poznanika pokušava dobiti posao. Otuda i tihi obrt, kao sve ono što se dešava iza kulisa pravih konkursa raspisanih za radno mjesto. Glumački sastav čine: Hrvojka Begović, Dado Ćosić, Adrian Pezdirc, Sara Stanić i Lukrecija Tudor koji su glumili istoimene likove. Fokus je mnogima bio upravo na Dadi Ćosiću, poznatom po ulozi u filmu “Zvizdan” koji je prošle godine osvojio brojna priznanja.
Međutim, uprkos dobroj glumačkoj postavci, generalni dojam nakon gledanja je osrednji. Predstava kao da je bila na granici da postane zabavna, ali nikako da je pređe pa je publika čekala nešto što se do samog kraja nije desilo. Neminovno je da su postojali trenuci u kojima se vrlo efektno poentirala sama suština biznis mašinerije, koja čovjeka zgazi i pretvori u šifozfrenog robota, koji čak programira sebi i koliko dimova cigarete može zapaliti i kada. Sama retorika vlasnika firme uveliko podsjeća na sve češću retoriku naših lidera, kako političkih, tako i onih u malim i velikim kompanijama.
Svi se trebaju osjećati dobro, blisko, povezano i kad padnu, trebaju ustati, otresti prašinu sa sebe i nastaviti dalje. Trebaju, ali često ne mogu. Jednako kao što je i Sari bilo veoma teško da shvati kakvo je društvo u kojem živi i u kojem treba dobiti posao preko poznanstava. Odlična gluma Sare i Lukrecije dolazi do izražaja na samom početku gdje obe pokazuju zavidno kontrolisanje emocija u raspravi u kojoj su na dijametralno različitim stranama. Koruptivno društvo, koje podobnost stavlja ispred sposobnosti, društvo je u kojem živimo. Možda bismo svi zajedno trebali vrištati na ovakve neregularnosti, glasno kao i sami glumci.
Hrvojka Begović sa svojim problemima nadjačava sve ostale, jer njeni napadi panike i šizofreno čupanje kose uvode sve nas u svijet konfuzije, besmisla, ali i prividne samokontrole. Bez obzira koliko njena pomoć može značiti, ona nema vremena da je pruži, jer je preokupirana svojim bunilom. Gotovo jednako kao i Adrijan, koji za svoje usluge pomoći, očekivano, traži protuuslugu Sarine sestre. Dado kao direktor uspjeva zauzeti autoritativni stav i u neočekivanom trenutku uključiti i publiku, kao aktere priče, ali sve zajedno ponovo ostaje nedovoljno.
Umjesto tihog obrta, ostaje čekanje da će se desiti i neki tihi obrat ili preokret u samoj predstavi. Nešto što bi je izdvojilo u odnosu na ostale, ali na žalost ne dešava se. Pohvale na račun individualnih umjetnika iz predstave ipak nadjačavaju generalni utisak kolektivnog uspjeha. Nekoliko šala na račun Milanovića, načete teme, koje su mogle dublje i kvalitetnije da se predstave, čine ovu predstavu dobrom, ali za razliku od prethodne noći, kada smo imali priliku gledati “Malo blago” sa znatno pristupačnijom tematikom i konceptom, ostaje nedoumica između toga jesmo li uspjeli shvatiti poentu na prvo gledanje? Možda je ključ u drugoj atmosferi, drugom gledanju. A možda je zapravo realnost koju smo vidjeli upravo takva. Šizofrena, konfuzna i čudna. Još čudnije je to što niko ne reaguje ni na koji način.
