Kažu da kašalj Hilari Klinton nije alergija na Donalda Trampa. Da je u glasnicama ne golica on.
Baš onako da se nasmiješ od srca. Mislim, kad vidim Trampa, plačem. Rolerkoster mi je emocija. Mislim da mu boja pudera, a pomalo i kane, ne odgovara, al dobro, da se srediti. To već nema veze sa nadražajem grla i trkom za Bijelu kuću. A kuca on, mašala, na njena vrata.
Klintonova, kandidatkinja Demokratske stranke za predsjednika SAD na predstojećim izborima, ima podugu istoriju. Profesionalnu. Jejlov student, advokat, književnica. Jedan od dvojice dječaka, od kojih je izgubila tokom izbora za vođu razreda tokom svoje seniorske godine, joj je rekao da je stvarno glupa ako misli da djevojka može da bude izabrana za predsjednika. Ograničio joj je pol, a to zna biti zajeban okidač. Frustracija je Vezuv.
Pamtimo je kao prvu damu Arkanzasa, pa Amerike, iako znam da je za mnoge mrtva trka u omražnosti nje i supruga joj Bila. Agenti iz ere njihovog boravka u Ovalnoj sobi pričaju kako su, baš onako, strastven par. Frcale su često pogrdne riječi, a Hilari je znala pošteno nalupati Bila.
A Bil, jadan ne bil, mukica, on mi baš izgleda kao neki krajnje bludni uplašeni mišić, kojeg tište ženini šamari, pa tugu utapa na grudima Monike Levinski. Hilari, pak, predatorka, Atila, a kad žena stisne za jajca, probaj da se gicaš, majčin sine. Ali, mislim da i Melanija tuče Donalda. Ono, dlanom po guzi, kad se pogase svjetla.
Pokopa Klintonovu nacionalni velemučenik Džo Tores, novinar njujorške TV ABC7, proglasivši je u emisiji mrtvom. Živa je, vaskrsla nije, smiješi se naciji, ali poskoka drži na zdravstvenom kartonu. Boli je.
Jeste da su nečije zdravstvene patnje lična karta, jeste da ne treba da ih razvlačimo po medijima, da su nam ratluk uz kafu sa bližnjima, vodica za usta, melem za lične i radne povrede. Raspištoljimo se, isučemo skener, brojimo leukocite, postavljamo dijagnozu. Šta koga briga što Hilari ima upalu pluća, tromb u glavi i nozi, dupli vid, hipotireozu, potres mozga, alergije, polomljen lakat i ugruške. Eto, briga je mene. A kad je briga mene, na jebenom brdovitom Balkanu, koliko tek brine svedeni Amiš iz Pensilvanije. Ali, šta zna Juta kako je u Neumu?!
Veoma je gadno biti američki kandidat koji je bolestan. Jer to mora da se liječi, a to košta. A Amerikanci najbolje znaju koliko košta. A sve što košta, neko mora i da plati. Ne beskućnik ispod Bruklinskog mosta. Teško i domaćica iz geta ili drvosječa iz Mejna. Hilari najbolje zacjeljuju prekookenske misli, strategije, potezi. Damin gambit. Žena bez skrupula, a istorija je pokazala i bez srama, laž joj je rođena sestra, a ratne misli brat blizanac.
Bolesna je, nije. Miješaju se izjave, najave, analize, predviđanja. Pred vratima Bijele kuće ozbiljno se zakuhala bolesnička čorba. Prljava je kampanja, da prljavija ne može biti, a u igri je sve. Gdje je novac, tu je moć, a gdje je moć, tu je slast. Zato su mi Tramp i Klintonova podjednjako nezdravi.
Uz sve to, Tramp poručuje Klintonovoj da on na pedeset stepeni Celzijusovih može stajati cijeli sat. Bar nekoliko puta duže svakodnevno to čine fizikalci koji rade za njega, al ne da napakoste demokratama. Isti ti Meksikanci koje ne propusti prozvati na predizbornom skupu, prožvakati ih i ispljunuti kao šlajm.
Eto, za Trampa kažu da je lud. Pa nije u redu da Klintonovoj ništa ne fali. Trka treba da bude ravnopravan omjer snaga, pa da bolji pobijedi. Kad se probudim tog 9. novembra, trijumf bolesti će svakako nastupiti. Zavrtiću internet, staviti oblogu na čelo i popiti apaurin. Jer boli.