Vjerujete li u sudbinu? U ono što je predodređeno da će se desiti i ono što je trebalo, a nije? Nesuđeno?
Narodno predanje kaže da je to sila koja nam određuje svaku sekundu života. Još Stari Grci vjerovali su u sudbinu, kao skup tri boginje, koje upravljaju životima običnih smrtnika.
Četvrtak je. Dan za mitologiju.
Sudbina je u Grka bila ono što je čovjeku dodijeljeno po rođenju. Njihova djela uticala su na ishod, ali oni nisu mogli da pobjegnu sudbini. Suđenice su pod skute tek rođenog djeteta dolazile tri noći i određivale mu put. A kada se životni put završi, boginje sudbine postaju boginje smrti (Moirai Thanatoi).
Stari Grci sudbinu su gledali kao tri sestre, boginje usuda – mojre (moira – dio, u proširenom značenju označavala je dio života ili sudbinu).
Klota (predilica) prela je niti života, odnosno, određivala rođenje. Mitologija je prikazuje sa vretenom ili svitkom, tačnije knjigom sudbine.
Sudbina je u Grka bila ono što je čovjeku dodijeljeno po rođenju. Njihova djela uticala su na ishod, ali oni nisu mogli da pobjegnu sudbini.
Laheza (raspoređivač) je čuvala život. Štapom bi mjerila nit života i određivala koliko će smrtnik živjeti.
Atropa (neumoljiva) ili Aisa birala je način na koji bi se umiralo. Na kraju životnog puta makazama bi prerezala niti.
Mitologija ih prikazuje kao starije žene premda se dešavalo da je Klota ponekad prikazivana kao najmlađa, Laheza kao lijepa mlada žena, dok je Atropa uvijek bila najstarija i najstrašnija.
Suđenice su pod skute tek rođenog djeteta dolazile tri noći i određivale mu put. A kada se životni put završi, boginje sudbine postaju boginje smrti (Moirai Thanatoi).
Smrt je mogla da bude poništena ili se mogla izbjeći kroz apoteozu, odnosno uspinjanje do božanstava, i metamorfoze, tačnije preobrazbe mrtvog čovjeka u životinju, biljku ili zvijezde.
Mojre su nekada i same odgađale smrt, odnosno vraćale mrtvog u život. Ali mnogo češće su bile metamorfoze. Tako je poznata i Ampelosova metamorfoza u kojoj je neumoljiva i konačna Atropa uslišava Dionizovu molbu pa ne da da Ampelos pređe preko Aherona ili rijeke bola. Spaja njegove niti života pa ga Dioniz pretvara u prvu vinovu lozu.
Mojrama, trima boginjama sudbine, dodijeljene su Erinije, boginje osvete i prokletstva iz podzemlja. One su bile Alekta, Megera i Tizifona, a zadatak im je bio da ponovo uspostavljaju ravnotežu u porušenim odnosima ljudi. Vraćale su se i osvećivale za zla djela koja su ljudi nanijeli jedni drugima. Od njih nije bilo bijega, a strah u kosti unijele su i bogovima. Stajale su na strani pravde.
Heziod u „Teogoniji“ za nastanak boginja sudbine veže Niktu. Nju, boginju noći, rodio je Kaos. Imala je mnogo djece, a među njima i mojre. U nekim kasnijim dijelovima Heziod navodi i da su kćeri Zevsa i titanke Temide, boginje pravednosti. Zato im je Zevs podario da gospodare sudbinom. Platon u „Republici“ navodi da im je majka Ananka, boginja potrebe.
Mojre su nekada i same odgađale smrt, odnosno vraćale mrtvog u život. Ali mnogo češće su bile metamorfoze. Tako je poznata i Ampelosova metamorfoza u kojoj je neumoljiva i konačna Atropa uslišava Dionizovu molbu pa ne da da Ampelos pređe preko Aherona ili rijeke bola. Spaja njegove niti života pa ga Dioniz pretvara u prvu vinovu lozu.
U karmu se i danas vjeruje. Istok još od drevnih vremena nije odustao od ideje da sve što nam se događa nije stvar naše volje ni izbora, već smo marionete u davno određenim dešavanjima.
Fiolozofija kaže da je to nužni red za svako biće. Vjerovanje u sudbinu činilo je nekada, a čini i sada život podnošljivijim jer čovjek lakše prihvata situacije, bez obzira na ovozemljaske nepravde.
