Kada na Facebook statusima osvane: “…kopirajte ovo u znak podrške oboljelima od raka”, naježim se. Ne zato što mi je dosta crnjaka ni zato što okrećem glavu na drugu, ljepšu stranu, jer duša mi ne podnosi tužne prizore, već zato što je to borba… Lavovska… Daleka od licemjerja, sažaljenja i društvenih mreža!
Moja porodična agonija počela je prije četiri godine. Tri godine prije toga tražili smo uzrok neljudskih bolova… Bezuspješno. Ljekari su samo slijegali ramenima i slali nas na druga vrata. Oboljela je… Teško mi je da izgovorim… Moja majka… Moja snaga, ona koja me podigla, ona koja mi je posvetila svaku sekundu svog života, ona koja se, sa širokim osmijehom, borila i kada su drugi odustajali.
Tri predugačke godine previjala se od bolova u želucu. Ljekari su tvrdili da ima čir. Snimali, pisali recepte, kljukali lijekovima… Pomoći nije bilo. Svaki novi dan je bio gori od prethodnog. Ona sve mršavija. Mjeseci su prolazili, a svi u našoj kući patili su u njenim bolovima.
Oktobar 2012. godine promijenio je sve. Saznali smo istinu koja nam je srušila snove. Saznali smo da počinje nova borba, o kojoj nismo znali ništa. Srećom, karcinom se nije proširio. Moju snagu su operisali. Ostala je bez želuca, od tankog crijeva napravili su joj novi. Sve se može, kažu doktori. Oporavljala se danima sa sondama u nosu, infuzijama, kateterima i drenovima… I tada je učinila da njena bolnička soba bude nasmijana. Posljednju mrvu snage je skupljala da nas dočeka na nogama i s pitanjem: “Kako ste?”, kao da se ništa nije desilo. Kao da ne treba mi nju da pitamo kako je.
Mogu ja sama, ne sekirajte se, izustila bi uz slabašan, ali opet širok osmijeh.
Došla je kući i odmah uhvatila usisivač i krpu, da se sve vrati u normalu, da niko ne pomisli da je život krenuo nekim drugim putem. Onkolog govori da neće biti hemoterapije, već samo zaštitna terapija. Novi režim ishrane, zrnevlje, košpice, čajevi, šejkovi, vlakna, poseban hljeb, preparati za podizanje imuniteta… Moja snaga se pridiže, postaje jača. Dan za danom prolazi i čini se da se život zaista vraća u normalu. Redovne kontrole ne govore ništa osim dobrih vijesti, a onkolog ponavlja: “Vaša volja je pobijedila. Svaka čast na hrabrosti. Vi ste primjer kako čovjek treba da se bori.”
Ipak, porodične nedaće nisu nas štedile. Smrti najbližih nisu nas zaobišle, a moja snaga je sve to stoički podnijela. Tugu je krila od svih, noseći je u dubini raskrvavljene duše.
Mart 2016. godine.
Bolovi ponovo počinju. Ona leži, muči se. Anđeli su skovali plan da je ponovo ukradu.
Tumor na jajnicima, za samo tri mjeseca od posljednje uredne kontrole, narastao je na nevjerovatnih jedanaest centimetara. Ponovo operacija. Ostala je bez materice i jajnika. U tim bolničkim danima ostala je i bez majke. Baka je otišla tiho, u mukama koje joj je, takođe, prouzrokovao rak. Hirurzi i ginekolozi su zadovoljni. Dobro se sjećam riječi: “Ostalo je sve čisto i ružičasto. Nažalost, ne možemo o prognozama. Sve zavisi od organizma. Neko se izbori, neko ne.”
Neko se ne izbori, ali moja snaga ne pristaje na to.
Ne pravi kompromise s bolešću.
Ne odustaje od života!
Neko je i rekao da će biti sve u redu.
Naravno da će biti, nije nam prvi put. Samo sada prolazimo kroz novu terapiju, mučnine i povraćanja. Nove ture lijekova, nova padanja imuniteta i podizanja, novo gubljenje kilograma i vraćanje… Imamo i novu frizuru i brdo perika. Danas smo crni, sutra plavi. Može nam se. Sve to nam negdje izmami neke nove osmijehe. Uveli smo i nove sjemenke, ruske lijekove i još više ljubavi.
Moja snaga dane provodi sa unučićima. Kada se ne bori sa svojom mukom, trči za njima kao da je potpuno zdrava. Trči u susret novom životu! Ne damo da nas bolest otjera u krevet. Da nas pobijedi. Ona se raduje svakom novom danu, imamo li pravo da mislimo drugačije?
Mojoj snazi je potrebna snaga. Naći će je u nama… Svojoj porodici!
Volim te do beskraja!
