Postoje filmski klasici koji nose snažne poruke, koje se, opet, mogu i ne moraju nazvati feminističkim, ali se svakako moraju doživjeti ljudskim, neophodnim i društveno značajnim. Ako ste se već dobro upoznali s ovim djelima – a bilo bi dobro da jeste, kojeg god pola da ste – donosimo vam i četiri nove preporuke.
U pitanju su filmovi skorijeg datuma i (još uvijek) manje popularnosti, ali se svi oni bave podjednako važnim temama i to na podjednako kvalitetan način. Vrijeme će pokazati da li će neki steći kultni status, ali već sada su vrijedni provođenja jedne večeri uz njih, slane kokice i hladno pivo (osim u slučaju djevojčica, jelte).
Za djevojčicu – Mustang
(Turska/Francuska, 2015. godina)
Režija: Deniz Gamze Dergiven
Uloge: Gineš Šensoj, Doa Doušlu, Elit Išćan, Tuba Sungurolu, Ilajda Akdoan
Ocjene: 98% Rotten Tomatoes, 7.7 IMDB
U vremenima kada žene u Saudijskoj Arabiji stiču pravo da voze bicikl, ali samo ukrug, a policija u Francuskoj silom rješava muslimanke odjeće koju smatra suvišnom, „Mustang“ se bavi upravo ovom temom – položajem žena u sredini koja im unaprijed određuje šta treba da čine, a šta ne.
Režiserka i scenaristkinja Deniz Dergiven skrojila je priču o pet sestara koje odrastaju u ruralnoj Turskoj, a njihovi mladi životi dobijaju potpuno drugačiji smjer nakon proslave posljednjeg dana školske godine. Iako premisa ne zvuči revolucionarno, dalje se razvija u snažnu mješavinu tragikomičnih i bolnih događaja, od kojih se gledalac na smjenu saosjećajno osmjehuje, bijesno mršti i duboko uzdiše. Ovaj film je svojevrsni „Mi, djeca sa stanice Zoo“ za nove generacije. Tema, priča i forma su drugačije, ali je jednako potresno edukativan za današnje tinejdžer(k)e i roditelje, na kojem god meridijanu i u kojem god društvenom kalupu da žive.
Perfektno snimljen i izrežiran, „Mustang“ je zavrijedio i nominaciju za nagradu „Oskar“, u kategoriji filmova izvan engleskog govornog područja. Ključni sastojak njegovog recepta za uspjeh je, ipak, pet sjajnih mladih glumica u glavnim ulogama. Nevjerovatno zvuči podatak da je samo jedna od njih imala ranije glumačko iskustvo, a Dergiven je čak jednu od svojih budućih zvijezda zapazila i angažovala na aerodromu.
Za djevojku – Plavo je najtoplija boja (La Vie d'Adele)
(Francuska, 2013. godina)
Režija: Abdelatif Kešiš
Uloge: Lea Sejdu, Adel Egzarhopulos, Salim Kešiuš
Ocjene: 90% Rotten Tomatoes, 7.8 IMDB
Da, onaj lezbejski pornić! Film koji je svjetsku pažnju privukao činjenicom da sadrži desetak minuta eksplicitnog lezbejskog seksa mnogo je više od tih nekoliko scena. Štaviše, koliko god naga tijela glavnih glumica bila divna, upravo ovaj dio filma je i njegov najslabiji segment. No, Kešiš, stari lisac kakav jeste, vjerovatno ga je baš zbog privlačenja pažnje i ubacio, pa još učinio potpuno nerealnim, ne bi li zategnutim gluteusima i obnaženim bradavicama osigurao da njegovo djelo bude viđeno.
A kada se pogleda dalje od golih tijela, zaista ima šta da se vidi. I sve je vrlo realno, skoro opipljivo. U puna tri časa, koliko film traje, smješten je cijeli jedan proces formiranja mlade ličnosti, sa svim njenim lutanjima, nesigurnostima, revoltima, ranjivostima, upitnicima i uzvičnicima. Kešiš je lomio glumice, izluđivao ih neprestanim ponavljanjima i snimanjem u svako doba dana, čak i kada nisu znale da su kamere uključene, ali je proizvod bio vrijedan muke. „La Vie d'Adele“ je zaista efektna životna priča, čiji protagonisti kroz mimiku i poglede govore isto koliko i kroz replike iz scenarija.
Lea Sejdu i Adel Egzarhopulos su izdržale sve – i Kešišovo kreativno ludilo i težinu eksplicitnih scena – i iz svega izašle kao dokazano impresivne mlade zvijezde, kojima su ove role širom otvorile vrata Holivuda, potpuno zasluženo. To je posebno velika pobjeda za Egzarhopulos, koja se hrabro upustila u ovakav projekat sa svega 19 godina, koliko je imala u vrijeme snimanja, a potom postala najmlađa dobitnica „Zlatne palme“.
Za ženu – Oblaci Sils Marije (Clouds of Sils Maria)
(Francuska/Njemačka/Švajcarska, 2014. godina)
Režija: Olivije Asajas
Glume: Žilijet Binoš, Kristen Stjuart, Kloe Grejs Morec
Ocjene: 89% Rotten Tomatoes, 6.8 IMDB
Ukoliko nisi ljubiteljka sporijih, „umjetničkijih“ filmova, ovaj preskoči. Ako ti taj pristup leži, „Clouds of Sils Maria“ će ti se vjerovatno dopasti, jer je u pitanju vrlo složena psihološka saga, čija dinamika nije u izmjeni scenografija, već u promjenama emocija njenih glavnih protagonistkinja.
Za razliku od „Mustanga“, koji govori o odrastanju, u smislu kako ga inače shvatamo, „Clouds of Sils Maria“ prikazuje drugu dimenziju odrastanja – prihvatanje činjenice da je mladost prošla. Dok se fiktivna slavna glumica priprema za rimejk djela koje je obilježilo njenu karijeru, sada tumačeći znatno drugačiji lik, ona gledaoce navodi na razmišljanje o tome šta protok vremena čini našim životima i koliko se nesvjesno mijenjamo, neprimjetno prelazeći iz jedne životne uloge u drugu.
U filmu u kojem je psihologija primarna, a radnja sekundarna, ključ je često u kvalitetu glume. „Clouds of Sils Maria“ taj ispit polaže visokom ocjenom. Žilijet Binoš je, već po navici, odigrala još jednu prvoklasnu rolu, dok je Kristen Stjuart postala prva Amerikanka koja je dobila prestižnu francusku nagradu „Cezar“, i time još jednom pokazala kako posjeduje ozbiljan potencijal da postane Džodi Foster nove generacije, ma koliko je reputacija Bele sputavala u tome.
Za majku – Bez kormila (Rudderless)
(SAD, 2014. godina)
Režija: Vilijam Mejsi
Glume: Bili Kradap, Anton Jelčin, Selena Gomez, Lorens Fišburn, Vilijam Mejsi
Ocjene: 63% Rotten Tomatoes, 7.5 IMDB
Jedini film od ovdje navedenih koji ne prati ženske likove, ujedno i najneobičniji u ovoj grupi. „Rudderless“ je, u suštini, više filmova u jednom – dirljiva muzička drama prožeta tugom, nadom i dobrim rokenrolom, koja usput izbija na neočekivane i prilično strme stranputice.
Istini za volju, te kinematografske piruete nisu izvedene potpuno perfektno, zbog čega je dio kritičara kaznio Vilijama Mejsija nešto nižim ocjenama. Međutim, činjenica da je na portalu Rotten Tomatoes ocjena publike za skoro 20% viša od stručne (83% naspram 64%) potvrđuje da film vrlo uspješno postiže svoj osnovni cilj. Jer njegova svrha i nije da impresionira kritiku i pokupi nagrade, već da dotakne srce gledaoca, a potom i njegov um, i na oba mjesta posadi nekoliko vrlo ozbiljnih pitanja, koja u današnje vrijeme postaju sve aktuelnija.
Iako je „Rudderless“ ispričan iz perspektive oca, u pitanju je, prije svega, pozicija roditelja, pa se sa teškim emocijama, trenucima i dilemama mogu podjednako poistovijetiti i majke. Teme kojima se ovaj film bavi svakako prevazilaze trivijalne podjele kao što su polne.
Za sve, u stvari
Da nije etikete 18+, „La Vie d'Adele“ bi bio korisna preporuka i svim tinejdžerima, isto kao što bi „Rudderless“ sigurno bio otrežnjujući mnogim mladim osobama ili „Mustang“ onim starijima. A sva četiri filma bi trebalo da pogledaju i muškarci, bilo zbog univerzalnosti tema kojima se bave ili radi boljeg shvatanja pojedinih problema iz kojih je ovaj pol izuzet, ali ih počesto prouzrokuje.
Dakle, potraži, pogledaj, iskusi sve – i javi nam svoje utiske.
