Nakon pročitanih Brankičinih i Sarinih priča, shvatio sam da i ja imam jednu iz svog kuta. Nisam glavni junak, tek nemoćni zgroženi prolaznik…
Marko i Ranko
Sjećam se Marka Kukičića. Zvali su ga Kuk i stan mu je ispod mojeg u zgradi u Mladenovićevoj u Zagrebu, preko puta trgovačkog centra. Taman 1990. se oženio, a 1991. je dobio prvo dijete, sina Ranka. Sjećam Markove mame, Dragice, koja je relativno naglo umrla kasne 1991… 1992. je dobio drugo, a 1994/5. treće dijete, dvije kćerke Brankicu i Jelenu. Žena mu je otvorila frizerski salon koji je propao sredinom dvijetisućitih. Skupa sa salonom i žena je propadala, preminula je sredinom 2006. od tuberkuloze, ili kako se tada šuškalo, od alkoholizma, jer su neki susjedi primijetili da, kad se vraća kući, tetura i smrdi po alkoholu.
Kasne 2006., za Božić po gregorijanskom kalendaru, prvi put sam iz njihovog stana čuo uzvike: “Nemoj me tući”, udarce, uzvike boli, i kao svaki odgovoran građanin sam zvao policiju. To se ponavljalo nekoliko puta poslije, i svaki put sam zvao policiju (gotovo svakodnevne međusobne glasne svađe nisam prijavljivao). Ne znam što je dalje bilo s mojim prijavama, samo znam da je jednom na skupu stanara, Marko došao pijan i krenuo tući predstavnika firme koja je nudila program održavanja zgrade. Bili smo zgroženi i ispričavali smo se predstavniku.
Kasnog ljeta 2012. sam opet čuo svađu iz njihovog stana, a onda, kao u nekom filmu, Ranko i Marko su izašli van na parkiralište i izgledalo je da će se potući. Ranko je Marka glasno vrijeđao, do tučnjave nije došlo, glave su se rashladile, a 25.9. 2012. Marko je umro. Svi stanari smo solidarno dali nešto novaca za pomoć djeci (sigurno im nije trebalo samo to), Ranko je završio srednju, a sestre su još bile u srednjoj. Nitko nije znao kako žive i čim se bave, sve dok jednog dana nismo primijetili da Ranko često ulazi u zajednički podrum od zgrade, a nakon njega obično ulazi nepoznata osoba u taj isti podrum i izlazi nakon par minuta.
Neki još nisu kopčali situaciju sve dok nisu našli omamljenog Ranka kako spava pred nekim vratima, ne znam je li to bilo pred vratima stana ili stubišta ili nečeg trećeg. Neki su susjedi tada pričali da su jako zatvoreni i da nisu sigurni koliko im Kukičići u kontaktu sa susjedima vjeruju. U to doba smo moja djevojka Maja i ja taman dolazili odnekud, parkirali auto i vidjeli Ranka kako je naglo propao u licu.
Maja je u trećoj sekundi definirala problem, a ja sam se nadao da je samo loše spavao, makar sam znao da je Maja u pravu. Nakon toga sam Ranka viđao u sličnim izdanjima, u zadnje vrijeme sam ga češće susretao, izgledao mi je mrvicu zdravije (ili sam se ja navikao na njegov izgled), a krug se zatvorio prije 4 dana, navečer, kad sam, izlazeći iz stana vidio policiju s rotirkama kako dolazi u naše parkiralište. Susjeda iznad mene, sutradan ujutro mi je rekla da se Ranko predozirao, a druga susjeda, sve je potvrdila, napomenula je da je došla hitna pomoć, “normalna” policija i krim policija.
Ne znam koliko je momak imao šanse, oba roditelja nedorasla situaciji, i državu nedoraslu situaciji. Državu koja se bavi pitanjem smiju li homoseksualci odgajati djecu, više nego pitanjem smiju li alkoholičari odgajati djecu. Od valjda svoje 12 godine, ako ne i ranije, gledao je Ranko svoju majku oblokanu, a od oca je mogao naučiti jedino kako na problem reagirati tučnjavom. Nikome od njih nije mogao povjeriti svoje male velike brige, nitko od njih ga nije mogao utješiti, nitko od njih ga nije mogao razumjeti – a oba roditelja fizički prisutna, uz policiju i Centar za socijalni rad potanko obaviješteni o svemu. Ja sam to učinio, lično i personalno, već u prvoj prijavi.
Zadnje dvije godine svog života, Ranko je tražio ljubav i srodnu dušu. I našao je, u 8 godina starijoj djevojci koja je, kao i on, dijete razorene obitelji i koja je, kao i on, bol smirivala drogom. Jučer, na Rankovom sprovodu nitko je nije htio pogledati, jer, “ona ga je skroz navukla i upropastila, ona je hodajuća nevolja, ona je zlo”. Lako je stvarati mitove. Ja se te djevojke sjećam od svoje 6 do 18 godine – išli smo zajedno u školu. Svi smo znali da ima problema kod kuće, ali to se nikad nije vidjelo ni na ocjenama, ni na ponašanju.
Naprotiv, bila je zrelija od mene, ne zato što su djevojčice inače zrelije od dječaka, nego još i povrh toga. Išli smo skupa i u gimnaziju, mada smo tad već rjeđe komunicirali, uspješno smo je završili, a onda, život nas je odnio na različite strane. Da nas je u bilo kojem trenutku tijekom tog školovanja netko stavio jednog kraj drugog i rekao: “Jedan od ovo dvoje će biti narkoman”, 90 od 100 ljudi koje nas je oboje poznavalo bi tipovalo na mene. Uostalom, ja bih tipovao na sebe. A za Rankovu djevojku još uvijek mislim da je to neka nepoznata zla sestra blizanka od moje nekadašnje školske kolegice.
I eto, nema nekog zaključka. Otac mi je pričao da je, 1980., kad se doselio u Mladenovićevu i vjenčao s mojom majkom, isto čuo krikove i udarce iz stana Kukičićevih. Tada mladi Marko i njegov otac su se tukli. On je pak nadobudno ih išao rastavljati pa je popio batine od obojice, takve da je idući dan plakao na poslu od bolova. 36 godina kasnije, onog dana kad su se Marko i Ranko svađali na parkiralištu, došlo mi je da siđem i kažem da se tako stvari ne rješavaju, ali Maja me samo krvnički pogledala i rekla: “Ne ideš ti nikamo”.
Nitko ne ide nikamo. Mijenjaju se samo nijanse. Tavorimo u blatu bezvrijednih prepucavanja nesposobni da uočimo realnost.
Zoran Tučkar
P.S.
Izmijenio sam imena i lokacije, ali priča je itekako stvarna i događa se u Zagrebu.
