Kažu da prosječan četvorogodišnjak postavi 437 pitanja dnevno. Ma lažu, naša kćerkica to ispuca za tri i po sata. Vikendom i brže. A tek kad putujemo, ijao! To je prava avantura. Nismo brojali, ali ona čuvena iz kolekcije „koliko još ima Papa Štrumpfe?“, dakle „Jesmo li stigli? Hoćemo li brzo? Je li daleko more? A zašto je daleko more? Kad ćemo više? Ja ne mogu dočekati da vidim more!“ ponovljena su najmanje 37 puta samo do Manjače. Dobro, do skretanja za Manjaču.
Onda su uslijedila pitanja iz poznavanja prirode i društva počevši od
„Šta je orao? A gdje si ga vidio?
Zašto ga ja nisam vidjela? A što si tako brzo prošao?
A hoću li ga kasnije vidjeti? Kakvi su to magarci? Zar to nije poni?“ preko onih inteligentnijih budući da sam bila trudna „Mama, smiješ li ti jesti bombone? A što ta beba dok je u stomaku smije jesti sve, a kad se rodi samo mlijeko? A je li bebi ta voda u bazenčiću u tvom stomaku nekad bude hladna?“ pa do onih kakva ni Gugl ne bi osmislio kada ispituje kandidate za posao. Srećom pa je tokom puta malo i zaspala, a prvo što je pitala kad se probudila bilo je, pretpostavljate.
Sigurno ne „Tata, jesi li se umorio?“
Mislim da smo mi jedini kojeg tog jutra na graničnom prelazu nisu pitali imamo li šta prijaviti. Naime, ugledavši mog iznurenog muža unezvjerenog pogleda, carinik ga je upitao: „Jeste li dobro?“, a potom provirivši u auto i vidjevši našu djevojčicu koja je, uprkos upozorenju da ništa ne priča, mahnula i pitala „Hoćete li i vi na more?“, carinik je odgovorio mom mužu, umjesto njoj: „Imam i ja kćerku. Sve znam. Prolazite!“
Odavno nisam vidjela takav primjer muške solidarnosti na djelu. Kad smo, konačno, dehidrirani ugledali more ponadali smo se da ćemo malo predahnuti i odmoriti glasnice. A ne, ne! Šou tek počinje! Eno ga more! Mama, vidi more! Tata, gledaš li?
Kako se more dodiruje s nebom? A ima li more kraj?
A šta je ono? Gliser? Taataa, gledaj i ti! A ono?
Hoćemo li mi probati taj padobran? A štooooo?
I naravno, cijeli sijaset onih s početka putovanja: „Pa, kad ćemo više stići? Možemo li odmah ići da se kupamo? Hoćeš li mi odmah naduvati onaj čamac? Što ne skreneš na ovu plažu ovdje?“
Pitanja, naravno, nisu prestajala ni dok smo se smještali i raspakivali, mazali kremom i pripremali za prvi odlazak na plažu. Samo što su sad poprimila sasvim novu dimenziju: „Mama, jesam bila dobra? Nisam vas stalno pitala kad ćemo stići. Mogu li sad dobiti sladoled?“ Inače, zanimljivo je što vi nikad ne znate kad je neko pitanje isključivo retoričko, jer se često dešava da ona i ne sasluša vaš odgovor, a već postavlja sljedeće upadavši sama sebi u riječ, ali doslovno. Prebacivanje loptice na supružnika vam neće biti od velike pomoći jer bi uskoro počela sa „A što vi stalno govorite to pitaj mamu, pitaj tatu?“ došavši do pitanja-konstatacije „A ne znaš, jel?“ Isto tako, možete pokušati na momenat da se isključite, povremeno klimajući glavom i odgovarajući sa da (ne možete baš sa onom univerzalnom „jebiga“ koja je uvijek dobar odgovor, jer ih učite da ne govore ružne riječi, pa ih samim tim i vi izbjegavate), ali to je takva zamka jer će vas ili brzo provaliti ili će vam za sve što inače ne odobravate reći „Pa, znaš da si rekla da možemo!“
Dakle, onaj vic „mama, što sam ja žedan“ uopšte nije vic. „Kako negdje miriše kukuruz! Hoćete li mi kupiti kukuruz? A mogu li ja sama da platim?
Gdje ima kukuruza? Eno onog čike što prodaje kukuruz. Jao, što je lijep ovaj kukuruz. Predivan je! Hvala vam što ste mi kupili kukuruz. Baš sam se najela kukuruza. Mogu li i sutra ovako dobiti kukuruz?“ Isto se ponavlja u toku dana i sa sladoledom. A kada padne noć, o ne, palačinke! Uglavnom, primjera je milion. Nama je u početku slatko, simpatično, smješkamo se, odgovaramo dok nas jezik ne zaboli ili dok nam doslovno ne pukne glas.
Ali ubrzo ih molimo da prestanu.
Jednom, na izmaku snaga, predložila sam joj da se igramo jedne igre. Naravno, jedva je dočekala.
Kako se zove ta igra?
Zove se ko pisne, g**** stisne. Muž koji je sa bebom u kolicima pobjegao ispred okreće se, smije i pokazuje mi rukom svaka čast kad si se tog sjetila!
A kako se igra?
Igra se tako što ti ćutiš do prodavnice (čitavih 50 metara) i mama ti kupi šta god poželiš.
A zašto moram da ćutim?
Pa zato što se tako igra.
Ajd dobro, može!
Odlično! Kad ja kažem ko pisne, govno stisne, sad, prestajemo pričati. Sad!
A mama, kako ti znaš tu igru? A jesi li se ti igrala te igre kad si bila mala?
Pokazujem joj prstom da ćuti.
A da, ne smijem pričati. Možemo li ispočetka?
Tri, četiri, sad!
A šta ćeš mi kupiti? Mogu li više od jedne stvari?
ŠTA GOD HOĆEŠ, SAMO ĆUTI MINUT, MOLIM TE!
Već smo stigli do prodavnice.
Drugi dan je muž pokušao primijeniti moju taktiku predloživši istu igru.
A, neću da se igram toga, uvijek izgubim, bezveze je!
Djeca bi mogla biti idealni inspektori, jer nema tog prestupnika niti psihopate koji im ne bi odgovorio na sve samo da prestanu sa pitanjima. Šalu na stranu, ma koliko nekad bilo naporno samo zbog toga što smo izgubili maštu i kreativnost da im odgovorimo, često mi je žao što smo sami izgubili tu spontanost, radoznalost i jednostavno logičko rasuđivanje, odnosno postavljanje pitanja!
Autor: Vanja Šušnjar Čanković
