U moru statičnih ljudi, nađu se neki koji svojom dinamikom i entuzijazmom iskaču iz okvira društva. Boris Trapara je jedan od njih. On je magistar arhitekture, sa avanturističkim duhom i inovacijama. Osim što je sebi postavio za cilj obilazak evropskih zemalja, čini se da je odlučio i pokazati mladima da se može, čak i u BiH, ako se pronađu prave opcije. O svojim putovanjima, ravnopravnosti u društvu, ambicijama i inovacijama, Boris Trapara. Svjetski putnik, sa privremenom adresom u Sarajevu. Ovo nije intervju, ovo nije putopis, ovo je čista inspiracija u šarenilu fotografija i riječi koje vam daju elan.
Kako to izgleda postaviti sebi za cilj da obiđeš sve evropske zemlje prije tridesete? Otkud ideja, motivacija i u konačnici sredstva?
Na prvo veliko putovanje krenuo sam prije četiri godine, odmah nakon završetka master studija na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Omladinska informativna agencija svake godine objavi konkurs „Putujemo u Evropu“ za uspješne i aktivne studente završnih godina fakulteta u Bosni i Hercegovini. Za konkurs sam saznao preko interneta, prijavio se i nakon intervjua odabran sam u grupu od oko 35 studenata koji su dobili InterRail karte za tri sedmice, za sve vozove u EU, kao i džeparac i smještaj u određenim gradovima. Na ovom putovanju vozovima sam posjetio više evropskih zemalja, naučio jako puno o novim gradovima, o drugima, o sebi, vidio arhitekturu o kojoj sam do tada učio na fakultetu i već tu je nastala želja da posjetim sve evropske zemlje.
Na pitanje ko je Boris Trapara, skromno odgovara da je bolje da drugi pričaju o njemu, ali zato šalje CV, koji se proteže na pet stranica. Prilika za doktoratski studij u Francuskoj i vezanost za BiH postaju fokus razgovora.
Francuska ambasada u Sarajevu svake godine u novembru raspiše konkurs za dodjelu stipendija za master i doktorski studij. To su stipendije francuske vlade koje se dodjeljuju preko institucije Campus France, čije se predstavništvo nalazi u Sarajevu. Kada je vidio da ispunjava uslove konkursa za stipendiju odlučio je da se prijavi. Pošto je od završetka master studija počeo tražiti stipendije za nastavak školovanja, većinu potrebnih dokumenata je već imao spremno. Prije kraja godine su ga iz Francuskog instituta e-mailom obavijestili da je dobio stipendiju, a u januaru ove godine dobio je i zvaničnu potvrdu na kućnu adresu.
Pripreme za odlazak su odavno u toku. Trenutno sam fokusiran na upis i temu istraživanja, jer shvatam ozbiljnost pružene prilike i želim dati sve od sebe da stipendiju iskoristim na najbolji način, a to je za dalje obrazovanje i usavršavanje. Dosta sam nostalgičan i sigurno je da će mi sve lijepe stvari iz Sarajeva nedostajati, ali isto tako shvatam da je odlazak na doktorski studij u Pariz vjerovatno najbolja stvar koja mi se u ovim godinama mogla desiti.
Po zanimanju si arhitekta i baviš se kulturno-istorijskim naslijeđem. Koliko BiH čuva svoju tradiciju i baštinu?
Kulturno-istorijsko naslijeđe je dio moje svakodnevnice i ogromni je dio moje ličnosti. Moj interes za bosanskohercegovačku baštinu javio se još u osnovnoj školi, i od tada je svakim danom sve viši. Kulturno-istorijsko naslijeđe je samo jedan dio arhitekture, ali jako složen dio koji uključuje teoriju i istoriju arhitekture i praktičnu zaštitu kroz brojne mjere i metode tretmana kulturno-istorijskog dobra. Bosna i Hercegovina je izuzetno zanimljiva sa aspekta kulturno-istorijskog naslijeđa, jer na malom prostoru spaja jako puno različitih istorijskih stilova i perioda gradnje koji se u konačnici mogu podijeliti na Istok i Zapad.
Ni u jednoj drugoj Evropskoj zemlji Istok i Zapad nisu tako blisko isprepleteni, ali na način da ta arhitektonska ostvarenja nastaju i traju tako da ne ugrožavaju već postojeća. Pravi primjer za to je grad Sarajevo, gdje se razvoj grada može pratiti longitudinalno, od srednjovijekovnog sela Brodac i Vratnika, preko osmanskog dijela sa Baščaršijom i stambenim zonama Nadmlini i Alifakovac, pa do austrougarskog Sarajeva sa tipičnim zapadnoevropskim dijelom grada kakav je Marijin dvor, i sve do socijalističkih stambenih naselja na Alipašinu i Dobrinji.
Ono što svi možemo uraditi jeste da čuvamo i promovišemo naše naslijeđe koliko je to u našoj moći. Sa tim ciljem sam i sam na društvenoj mreži instagram počeo objavljivati fotografije naših nacionalnih spomenika pod hashtagom #bihbastina i #BHheritage koje su svima dostupne i koje uvijek prati tekst iz kojeg možete saznati više o našoj bogatoj kulturi i tradiciji sa akcentom na arhitektonsko naslijeđe.
U Banjaluci je u aprilu 2004. godine organizovano takmičenje mladih inovatora “Mali INOST 2004.” kada je Boris sa svojim crtežima porodične kuće osvojio zlatnu medalju.
To takmičenje mi je otvorilo vrata mnogih evropskih i svjetskih salona inovacija na kojima sam učestvovao sa arhitektonskim crtežima porodičnih kuća i zgrada kolektivnog stanovanja. Kao šesnaestogodišnjak i kao gimnazijalac ja nisam imao nikakvo formalno obrazovanje arhitekte i sve što sam tada znao naučio sam sam; iz knjiga o arhitekturi, sa interneta, ili televizije. Članovi žirija na takmičenjima inovatora, pored inovativnh rješenja u mojim projektima, uvijek su isticali posebno razvijen osjećaj za prostor i mjerilo. U periodu manjem od dvije godine osvojio sam devet zlatnih, srebrnih i bronzanih medalja u polju tehničkog stvaralaštva, i to redom u: Banjoj Luci, Moskvi, Ženevi, Parizu, Budimpešti, Seulu i Zagrebu.
Kako napreduje tvoja „misija do tridesete“? Koje su tvoje top destinacije i šta izdvajaš na tim mjestima
Plan da do tridesete posjetim sve evropske zemlje za sada napreduje brže nego sam očekivao. Sretan sam zbog toga. Do ostvarenja tog cilja dijeli me još dvanaest zemalja i imam još dvije godine. Ako se to i ne desi, ja ću svakako nastaviti i dalje da putujem, jer to je dio mene, i sretan sam što sam imao priliku vidjeti sve ostale evropske zemlje. Bez zadrške uvijek ističem skandinavske zemlje, a posebno Švedsku koju sam posjetio više puta i u kojoj se najljepše osjećam. Tu dišem punim plućima, ustajem bez alarma, i tu sam najbolja verzija sebe. Cilj svakog putovanja na koje sam išao je bio da nešto novo naučim. I zato, zemlje pamtim po stvarima koje sam naučio, ali ne samo kada su arhitektura i naslijeđe tih zemalja u pitanju, nego kada su u pitanju lični stavovi i sve ono što sam na tim putovanjima prošao, a uticalo je na stvaranje mog karaktera i na to kakva sam osoba danas.
Lola donosi Borisove lekcije na jednom mjestu:
“Naučila me Švedska da više volim sunce,
Češka da uvijek kupim kartu za metro,
Makedonija da uživam u malim stvarima,
Danska da sve što je skupo ne mora biti dobro,
Mađarska kako da rezervišem hotel,
Norveška da se smijem i plačem u isto vrijeme,
Italija kako da se obučem,
Švajcarska šta su dobri automobili,
Srbija šta je pozorište,
Crna Gora i Hrvatska da plivam,
Grčka da volim more,
Francuska da pjevam na sav glas, a ne znam da pjevam,
Luksemburg da prvi svijet nije i najbolji svijet,
Monako šta je prvi svijet,
Lihtenštajn da se oslonim samo na sebe,
Rumunija da više cijenim i volim ono što imam,
Litvanija, Latvija i Estonija šta su ponos, poštenje i dobrota,
Austrija da kupujem,
Slovačka da se smijem,
Slovenija da bolje planiram,
Njemačka šta su izlasci,
Belgija šta je čokolada,
Turska šta je baklava.”
Podržao si inicijativu za porodiljske naknade. Kakav je položaj žena u našem društvu iz tvog ugla?
Bosanskohercegovačko društvo je i dalje jako tradicionalno i položaj žene je težak. Kod nas je podjela na „muške“ i „ženske“ poslove i dalje jako izražena. Često u medijima možemo čuti poražavajuće podatke o zastupljenosti žena na vodećim pozicijama i u politici. Paradoksalno, u balkanskim zemljama se, čini mi se, više nego igdje drugo njeguje proslava 8. marta. To jeste lijepa tradicija, međutim ako su žene voljene, poštovane i pažene samo taj jedan dan u godini onda je formalno obilježavanje ravnopravnosti žena besmisleno i onda to dosta govori o stanju našeg društva. Zahvaljujući sistemu u kojem odrastamo, dosta mojih vršnjaka ima poprilično konzervativne stavove kada su mogućnosti i položaj žene u društvu u pitanju.
Je li ravnopravnost mit ili težnja koja i dalje postoji i traje?
Ravnopravnost na bilo kom nivou je upitna u svim evropskim zemljama, pa isto tako i kod nas. Mi često kažemo da je nivo ravnopravnosti veći u nekim drugim zemljama sa „uređenim“ sistemima. Međutim, dosta mojih prijatelja živi, studira, ili radi u zemljama koje mi u Bosni i Hercegovini zovemo „obećanim“ i oni su se jako često upravo zbog tih „uređenih“ sistema osjećali kao građani drugog reda. Istina je da su, bez obzira na veliki broj doseljenika, zapadnoevropske zemlje jako zatvorena društva.
Ljudima koji se iz Bosne i Hercegovine presele u neku drugu zemlju Evropske unije treba jako puno vremena da se integrišu u sistem te zemlje i na to utiču različiti faktori, ali istina je da prilagođavanje jednom takvom sistemu, ma koliko se on nama činio boljim (lično smatram da jeste), traži puno vremena i odricanja. A što se ravnopravnosti tiče, pa prisjetite se samo da već na graničnom prelazu sa nekom od zemalja Evropske unije imate dvije kolone. Jednu za nosioce EU pasoša, i drugu za nas „ostale“. Shvatam da za to postoje praktični razlozi sigurnosne prirode, međutim nikada u takvoj situaciji se ne mogu oteti utisku diskriminacije i neravnopravnosti.
Najdraži odgovor u ovom intervju mi je definitivno bio onaj na pitanje gdje se najljepše probuditi od svih mjesta koja je proputovao?
Budite se sa pravom osobom, tada je, kako je jedan moj prijatelj rekao, svaki grad Pariz.
Svaki Don Kihot ima svoga Sančo Pansu. Ko je tvoj vjerni pratioc i putuješ li radije solo?
U tom kontekstu, prije bih za sebe rekao da ja imam vjetrenjače. Ali one što pušu u leđa. Saputnici na mojim putovanjima su bili moja porodica i moji prijatelji. Samo jednom sam putovao sam, i to u Rim, ali već u autobusu sam se sprijateljio sa nekim putnicima, neke sam znao od ranije, tako da mi je to putovanje bilo jedno od najljepših. Često putujem sa prijateljima, i to je najbolji način da se bolje upoznate i da doživite neki novi grad. Putovanja su me učinila dosta tolerantnom osobom i vjerujem da mi ne bi bio problem putovati i sa potpunim strancem. Tako da nema pravila. Najvažnije je putovati, sve drugo su izgovori.
Poruka putnicima, ali i onima koji „griju kauč“
Često se kaže da je putovanje jedina stvar koju plaćate, a koja vas čini još bogatijim. Ja uvijek pokušavam svoje sagovornike nagovoriti da putuju, često i nesvjesno. Ljudi su obično letargični i pasivni i uvijek traže izgovore zašto ne mogu na putovanje. Najveći problem je loša finansijska situacija, međutim dobrom organizacijom je i to moguće savladati. Kao argument za, često ističem da sam jednom povratnu Ryanairovu avionsku kartu iz Zadra za Oslo platio 18 eura (sa prtljagom, taksama). Sve veći broj jeftinih aviokompanija učinio je putovanja dostupnim svima. Takođe, ako malo ranije na internet stranicama potražite smještaj, naći ćete jako povoljne hostele i hotele.
Danas postoji bezbroj mogućnosti za putovanja, potrebno je samo malo dobre volje i već za par dana možete gledati zalazak sunca na Baltiku, šetati romantičnim ulicama Praga, uživati u Saher torti u Beču, posmatrati panoramu Pariza sa Ajfelove kule, sunčati se na Azurnoj obali, probati najmanje dvadeset različitih vrsta baklave u Istanbulu, razgledati nepregledne muzeje i crkve u Rimu, slušati operu u Oslu, gledati balet u Rigi, lutati ulicama starog Stokholma, izaći u neki od najboljih pop klubova u Berlinu, ili odmarati u nekom od parkova Bukurešta. Putovanje je nešto najljepše što možete sebi priuštiti. Sa svakim novim putovanjem bogatiji smo i duhom i umom.
