Prvobitni naslov ovog teksta je „Kad promili narastu u procente“, poželio sam da to znate. Nastao je u jednom dahu, a u trenutku dok je nastajao, bio sam kratkog daha.
Prije nekoliko dana, sasvim slučajno me poremeti nekakva sila nečastiva i natjera u kafanu. A, obraza mi, krenuo sam na jedno sasvim drugo mjesto. Nije bitno koje, bitno je da mi vjerujete.
U kafani, kao i uvijek: diskusija je struktuirana, svi su parlamentarni, uvažavaju se tuđa i drugačija mišljenja. Dobro, sad se zajebavam. Zapravo, mislim da kad bi se Gandi obreo u društvu mojih prijatelja, nakon 4 (slovima: četiri) piva bi govorio govorio stvari tipa „šta on zna? on doktor nauka?! o nabijem ja i njega i njegov naučni rad“, što bi na indijskom jeziku zvučalo jako smiješno.
Na meniju je bila uobičajena verbalna dijareja, pa mi se na kraju večeri svega nekoliko rečenica urezalo u glavu.
Jedna od njih je svakako „jebo joj ja mater“, više puta. (Muško i kad prebolijeva, to radi bez ikakvog dostojanstva, znajte.) Ničim izazvano „nikad nisam naučio da cijenim Ilju Rjepina“ će mi dugo držati upitnik nad glavom, sigurno.
Jednu od rasprava je čak presjekao konobar minijaturom „svijet je poprilično jasno podijeljen – ili si cinik ili guraš kolica kroz odjel zdrave hrane u Konzumu“. Zapisao sam je, može poslužiti. Konobari su pametan svijet.
Pred kraj je (kao i uvijek) priča stala na onoj čuvenoj „šta je smisao svega?“ Pomenuti konobar je napomenuo da ga nećemo (ponovo) zapričati i da moramo platiti ceh. Tada smo se razišli.
Onda sam ja umro.
Ne bukvalno, ali bio sam pod dozom alkohola koja bi oborila i omanjeg bizona, pa mi je čitav život počeo prolaziti pred očima. Sjetio sam se posljednje načete teme. Smisao fakin života. Razmišljao sam o toj misteriji, ovaj put nasamo. Zatim, kao kakav Borislav Pekić, počeo sam govoriti u diktafon riječi koje ovdje prenosim, bez intervencija.
„Razmišljao sam o bezdanima u kojima stanuje život. Putovao nakraj noći, tražio simboliku putujući uzvodno do raznih izvora, posmatrajući vodu i praveći paralele između čovjeka i rijeke. Pričao sa tradicionalnim izvorima mudrosti: babama, popovima i mrtvim pjesnicima.
Poslije “Hadrijanovih memoara” sam bio najmudriji čovjek na svijetu, poslije “Odbrane Sokratove” najgluplji.
Slušao sam Baz Luhrmana i njegov “Sunscreen”, Tita i njegovo “najveći značaj u životu čovjeka”. Tražio sam nešto za šta bih se zakačio, nešto što bi me odredilo. Ponašao se i još uvijek se povremeno ponašam kao da znam tačan datum svoje smrti, pa “jebi ga, danas nije – može sve!”
Tražio sam ono što je sve i jedan insan u ovih 7500 generacija homosapiensa – najvažniju stvar na svijetu.
Probao sam biti sam i probao sam biti sa ženama. Putovao i mirovao, galamio i ćutao. Proživio/preživio makar tri puberteta i odrastanja nakon. Ništa mi nisu donijeli, ništa mi nisu mogli.
Kažu ljudi („a ljudima je vjerovati“) da stvari dođu same od sebe onda kad ih prestaneš tražiti. Možda baš zbog toga, a možda zato što sam se umorio od besmislene potrage, u jednom trenutku sam potragu obustavio.
I evo me sad, dugo nakon tog trenutka, stojim pored vatre koja pucketa. Suton je. Konačno mi je sve jasno.
Ajvar.
Dobar ajvar je smisao života.“