Istorija je prepuna serijskih ubica i poremećenih umova koji su koristili svoj položaj na najgori mogući način, te eliminisali sve one koje nisu smatrali podobnima da žive u njihovoj sredini.
Među najokrutnijim ljudima nalaze se i žene, koje svojim metodama mučenja i ubijanja bez ikakvih problema stoje rame uz rame sa muškarcima. Neke od njih su vladarke koje su ubile milione ljudi u ime dobrobiti svoje zemlje, dok su tu i “obične” žene iz komšiluka koje su bile povodljive i vjerovale u natprirodne sile.
One dolaze iz svih dijelova svijeta i sa svih meridijana, te su živjele u različitim uslovima i periodima. Njihovi zločini zapisani su u istoriju i prepričavaju se naraštajima kako zlo nikada ne bi bilo zaboravljeno.
Krvava Meri
Rođena kao Meri Tjudor 1516. godine, bila je kćerka jedinica kralja Henrija Osmog i Katarine Aragonske, te prva žena koja je vladala Engleskom. Tačnije, prije nje je vladala lejdi Džejn, ali nakon samo devet dana Krvava Meri je naredila njeno pogubljenje. Da zlo bude još veće, njih dvije su bile rodice, a lejdi Džejn je imala samo 16 godina.
Kraljica Meri je na početku svoje vladavine bila popularna i narod je volio, ali je ta ljubav brzo završila. Postala je poznata po zločinima prema protestantima i njihovom proganjanju. Vraćajući katoličanstvo u Englesku, nadimak Krvava Meri dobila je jer je po njenom naređenju spaljeno nekoliko stotina vjerskih disidenata.
Odrastajući odvojena od roditelja, Meri je tokom djetinjstva bila zapostavljana i porodicu je viđala samo tokom praznika. Iako je u knjigama upisana kao okrutna žena, pojedini istoričari naglašavaju da se ona često vodila interesima plemića koji su je okruživali. Umrla je u 42. godini od raka jajnika i napuštena od strane svog supruga. Vlast je naslijedila njena sestra Elizabeta, koja je dan smrti kraljice Meri proglasila praznikom.[nextpage]
Grofica Batori
Eržabet Batori, grofica iz Mađarske, poticala je iz jedne od najbogatijih porodica u Transilvaniji. Prema nekim navodima, ona je bila rodica Vlada Drakule, a njen stric je bio dijabolist, odnosno poštovalac nečastivog.
Zapisi i fotografije pokazuju da se radi o prelijepoj ženi, duge crne kose i svijetlog tena. Međutim, njen karakter nije bio toliko lijep. Zaljubljena u sebe i puna taštine, danima je sjedila ispred ogromnog ogledala. Već u djetinjstvu je postala svjesna da ima povlašteni položaj u društvu. Naime, gledala je kako Roma optuženog za izdaju ušivaju u trbuh mrtvog konja i ostavljaju ga da umre, što je bila standardna kazna za 16. vijek. Tada je shvatila – aristokrate mogu raditi šta god žele, bez straha od kazne.
U 15. godini udala se za grofa Ferenca Nadšdija, kome je rodila petoro djece, a prije braka je rodila kćerku. Grof je bio ratnik i uživao je u mučenjima, baš kao i ona. Zajedno su zlostavljali mlade djevojke, tako što bi im nago tijelo premazali medom, a zatim ih ubacili u prostoriju punu insekata ili zavezali za košnicu. Žrtve je mamila u svoj zamak u Slovačkoj tako što im je obećavala posao služavke, a zatim tjerala da potpuno gole poslužuju goste na njenim zabavama. Zabijala im je igle ispod noktiju, a legenda kaže da je u naletu bijesa jednoj djevojci toliko jako otvorila vilice pa su joj popucali vratni pršljenovi.
Jednog dana je ošamarila služavku i prstenom joj rasjekla obraz, te umislila da je koža na tom dijelu ruke postala mlađa i ljepša. Uz pomoć ostalih sluga je ubila tu djevojku, a njenu krv iscijedila u kadu i okupala se u njoj. Postala je osjednuta krvlju djevica, smatrajući da je to eliksir mladosti.
Narednih deset godina je osmišljavala različite sprave za mučenja i cijeđenje krvi iz djevojaka, nakon kojih je uživala u krvavim kupkama. Recimo, praktikovala je da u kavez sa šiljcima ubaci golu djevojku, a zatim ga objesi na plafon. Stajala je ispod njega i uživala u toploj krvi koja je kapala po njoj. Posebne metode mučenja je sprovodila zimi, kada je tjerala djevojke da stoje u snijegu ispod njenog prozora, a zatim ih polivala vodom. Kad bi se djevojke pretvorile u skulpture leda, grofica ih je satim posmatrala i divila se njihovoj ljepoti.
Vremenom su joj bili potrebni novi načini dovlačenja djevojaka na svoj posjed, pa je 1609. godine otvorila školu za njih. Roditelji su slali svoje mezimice misleći da dopronose njihovom obrazovanju i boljoj budućnosti, a ustvari su ih slali u smrt.
Nakon desetak godina iživljavanja, samo jedna djevojka uspjela je pobjeći iz zamka i pustiti glas o mučenjima unutar zidina. Tadašnji kralj Matias II poslao je vojnike da ispitaju slučaj, a predvodio ih je grofičin rođak grof Turzo. U njen zamak upali su 30. decembra 1610. godine i ostali skamenjni prizorom koji su zatekli. Pronašli su tijelo djevojke bez kapi krvi i nekoliko živih djevojaka sa ranama po cijelom tijelu. Na posjedu su pronađene brojne kosti žrtava, a pretpostavlja se da ih je bilo oko 650. Naime, pronađena je i grofičina evidencija, detaljan spisak o svim njenim žrtvama.
Sluge koje su joj pomagale u zločinima osuđene na smrt jezivim metodama, a Eržebet je zazidana u svom dvorcu Čejte, ostavljen joj je samo mali otvor kroz koji su joj davali hranu. Kralj je zahtijevao smrtnu kaznu, ali je ona pretvorena u doživotni zatvor u sopstvenom dvorcu. Nakon četiri godine, grofica je umrla, a njeno tijelo je zazidano u jedan dio zamka.[nextpage]
Okrutna Ranavalona
Kraljica Madagaskara, Ranavalona I nije bez razloga dobila epitet „okrutna“. Vladala je Madagaskarom početkom 19. vijeka, kao jedna od 12 žena pokojnog kralja Radama I. Željela je evropski uticaj u svojoj zemlji svesti na minimum, pa je počela sa progonima svojih podanika. Vladala je više od 30 godina, a procjenjuje se da je tokom 6 godina pogubila oko 2,5 miliona ljudi, što je polovina tadašnjih stanovnika.
Zabranila je hrišćanstvo, a svi koji su pokušali da ga zadrže bili su eliminisani. Smislila je krajnje nerazumnu i bizarnu metodu za utvrđivanje nevinosti optuženih. Morali su da pojedu otrov sa tri komada pileće kože, ukoliko povrate sve to nevini su, a ako ne uspiju krivi su i umiru.
Evropljani su je nazivali Lady Macbeth i mentalno poremećenom osobom, a istoričari su podijeljeni. Dok je jedni opisuju kao okrutnu ženu i svojevrsnog tiranina, drugi smatraju da je samo štitila Madagaskar od spoljašnjih uticaja. Zanimljivo je da je nakon njene vladavine Francuska kolonizovala Madagaskar, čime su se njene slutnje obistinile.
Međutim, strah od kolonizacije nipošto ne opravdava bacanje ljudi sa stijena, polivanje vrelom vodom ili korištenje ljudi kao hrane za pse. Sudeći prema zapisima, upravo tim metodama Ranavalona I pobila je oko 150.000 ljudi.
Umrla je 1861. godine i prvo je bila sahranjena u rodnom mjestu Ambohimangi, da bi 1893. bila prenesena u palatu Rova u Antananarivu. Cijela palata je izgorjela 1995. godine.[nextpage]
Ubica među aristokratama
Francuska aristokratkinja Marie-Madeleine-Marguerite d'Aubray, Marquise de Brinvilliers optužena je za ubistvo svog oca i dva brata 1675. godine. Dokaz na suđenju bila su pisma njenog ljubavnika, a ona je priznala krivicu tokom strašnog mučenja, što baca sumnju na cijeli proces.
U optužnici protiv ove Francuskinje stoji da je u dogovoru sa svojim ljubavnikom otrovala oca, a zatim ubila dva brata kako bi naslijedila njihova imanja. Njen saučesnik Godin de Sainte-Croix je umro prirodnom smrću 1672. godine i time izbjegao kaznu za svoje zločine.
Prema nekim glasinama, Marie-Madeleine-Marguerite je imala običaj da posjećuje bolnice i tamo truje siromašne, ali joj nikada nije suđeno zbog toga, pa ostaje nejasno da li su se ti zločini zaista dogodili ili su samo plod nečije mašte.
Klupko se počelo razmoravati kada je Sainte Croix umro, pa su pronađeni njegovi dnevnici i pisma. Na crvenoj kožnoj kutiji pisalo je da ne smije biti otvorena dok njegova ljubavnica ne umre, a unutar kutije su bili zapisi o zločinima. Ona je optužena da je koristila Tofana otrov za ubistva, a sam Sainte Croix je naučio kako da ga pripremi.
Optužena je 1675. godine, da bi odmah nakon toga pobjegla u Englesku, a zatim u Holandiju. Uhapšena je i mučena sve dok nije priznala ubistva. Osuđena je na smrt iako nije postojalo drugih dokaza pored pisama pronađenih kod njenog ljubavnika.
Odrubljena joj je glava, a njeno tijelo je spaljeno.[nextpage]
Sadistkinja, naučnica ili osvetnica?
Požar u vili aristokratkinje Marie Delphine Lalaurie u New Orleansu otkrio je strašan prizor – tamnicu u kojoj su robovi mučeni, sakaćeni i ubijani. Poznata po zabavama koje je priređivala sa svojim mužem, Marie Delphine Lalaurie je imala ugled društvene gospođe iz visoke klase. Međutim, imala je i mračnu stranu.
Sumnjalo se da se loše ophodi prema svojoj posluzi, da bi zatim završila na sudu jer je tukla do smrti djevojčicu od 12 godina. Kazna je bila više nego simbolična, platila je 300 dolara i nastavila da živi kao da 
se ništa nije desilo. Međutim, 1834. godine požar je zahvatio njenu vilu, a vatrogasci su zatekli stravičan prizor. Pronašli su sedam robova koji su osakaćeni i vezani u podrumu. Umjesto da budu oslobođeni, oni su prebačeni u lokalni zatvor kako bi javnost mogla da ih gleda.
Otkriveno je da je Lalaurie zajedno sa svojim mužem mučila robove i sjekla njihova tijela, ali je razlog ostao nepoznat. Po jednoj teoriji, oboje su bili sadisti koji su uživali u tuđoj patnji. Druga priča kaže da su bili znatiželjni, jer se u tom periodu nije znalo mnogo o ljudskom organizmu i njegovom funkcionisanju, pa su odlučili da sami istražuju. Treća verzija kaže da je Lalaurie sprovodila istragu o smrti svoje majke, koja je ubijena u pobuni robova. Zbog toga ih je držala zatvorene i mučenjem pokušavala otkriti ubicu.
Istina nikada nije otkrivena jer je Lalaurie pobjegla u Pariz i tamo spokojno živjela do kraja svog života. Njena kuća u New Orleansu postala je turistička atrakcija.
