Nekoliko puta sam čula roditelje da kažu svojoj djeci ‘Ako ne budeš slušao/la, desiće ti se isto što i onoj teti’. A teti se desila cerebralna paraliza. I tu počinje strah tih malih glava, a moj poriv da roditelja vratim u doba u kojem je to dijete. Mama, tata, zaboga, ne radite to.
O nekulturi i nedostatku empatije u pomenutom činu, od strane odraslih, ovom prilikom ne moram puno. Ali o posljedicama želim.
U opisanoj sceni, dijete počinje da traži zaštitu od roditelja, sklanja se iza njih, odbija komunikaciju sa mnom. Logično, boji se i želi svoj mir sačuvati. A ja se smanjim u onu malu Anu od 6 godina koju stavljaju u bus pun djece sa poteškoćama u razvoju na nešto što se zove put od 22 sata i dvomjesečna odvojenost od porodice. Možete li da zamislite dijete koje pred sam kraj rata mora potpuno samo na kraj druge države radi rehabilitacije? E, tako se osjećam svaki put.
No, ako i ostavim po strani taj subjektivni osjećaj, objektivno, roditelji – postajete jako loš primjer ovim potezom. Nije bitno da li se radi o klempavim ušima, pačijem ili gegavom hodu nas sa cerebralnom paralizom, višku kilograma ili djetetu sa Down sindromom, vi svom djetetu, koje samo traži pojašnjenje nečeg što do tad nije vidjelo, servirate trajni stav za koji treba puno više da bude izmijenjen.
Dajete mu mogućnost da me odbaci kao komšinicu, da ne poželi da pomogne meni ili bilo kome sličnom, da izaziva druga sa poteškoćama u razvoju u razredu, da bježi od djevojčice sa poteškoćama koja se zaljubila u njega u vrtiću, da ćuti čitav semestar i miče se u stranu kad vidi kolegicu sa štakama, da nikad ne ustane osobi koja ne vidi u autobusu i slično. Zbog vašeg objašnjenja sutra to dijete neće željeti na rođendanima, ili će mu brata ili sestru izbjegavati i izostavljati iz igre. Da, baš vi koji težite da najbolje vaspitate svoje dijete i da mu polarizacijom objasnite svijet.
I vi i ja znamo da svijet nije u bijeloj i crnoj boji, život još manje. Najviše je tu sive boje, nekad one iz dima cigarete nakon preteškog dana, a nekad kao izmaglice nad vodom sa bajkovitih fotografija.
Zamislite, sjetite se ako možete, kakav vam je osjećaj bio kad ste se s nečim susretali pri put. Sjećate li se oduševljenja pred kupovinu nove igrice za Sony ili Segu? Čuli ste od nekoga, od vršnjaka ili roditelja da je to super i silno ste to željeli. Sjećate li se da, kad ste polazili u školu, niste imali strah od klupa ukoliko su vam roditelji bili oduševljeni? Ili suprotno, ako vas nisu mogli odvesti u školu, niste imali mira danima?
Ista vam je to stvar, a vi opet pribjegavate lošem pristupu. Olako zaboravljate kako je biti dijete.
Nijedan invaliditet nije katastrofalno loša stvar (nije ni supercool, da se razumijemo!), već je ljudi prave takvom. Stalno razmišljamo o tom kao nekom gubitku, o nečemu što nam oduzima sve one čari života koje nam servira neki mainstream, o nečemu što je kazna od Boga za nečije grijehe, o nečemu zbog čega smo ružni. Ja ipak, ne vidjeh razliku u smijanju moje čarobnice, prijateljičine kćerke sa Down sindromom, njenom zagrljaju ili smijehu i zagrljaju djece moga brata koja su tipičnog razvoja.
Znam, treba vam nešto više vremena da djecu naučite onome što pričam. I vas su učili pogrešno, u velikom broju slučajeva, jer nisu mogli i znali drugačije, ali vi možete.Imate sve blagodeti informacija. Na vama je da ih filtrirate.
Da, možda ćete nazvati nekoga ko je stručan za dječiju psihologiju. Možda ćete se poslužiti trikom pa barbikama skinuti po ruku ili nogu, ali ćete objasniti. Vjerujte, tu ste u korak sa civilizacijom.
Dovoljno je da kažete da teta tako hoda. Teta ne može da nosi teško.
Čiko je imao tešku povredu i ostao bez noge. Napravili su mu novu, plastičnu.
Dječak voli da se igra tako i ne zna drugačije.
Na pitanje zašto – recite da svi imamo drugačiji način na koji nešto radimo. Objasnite to sa bojama – volite plavu, a vaša princeza crvenu. Brat voli zelenu. I ne odustajte od toga.
Ne vucite ih za ruku kad se sretnemo na ulici. Pustite da imamo taj neki jednostavni kontakt kroz osmijeh. Djeca to znaju. Na rođendan pozovite dijete koje se po nečemu razlikuje iz komšiluka. Potrudite se, budite ljubazni i djeci učinite taj dan boljim, kvalitetnijim, uspješnijim po naučenom. Budite primjer.
Ne dajte strahu da zatvori bogatstvo malih glava. Biće vam žao kasnije, a ne dobijamo priliku za povratak na start.
Autorka, Lolina Ana
